Riječka sportska priča – gubitnička

Da ne bude zabune ovo je moj osobni stav a ako se s njime slažete ili ne slažete uvijek postoje komentari ili neki drugi načini komunikacije. Da ne ostanem slučajno nedorečen ime stručnjaka koji je „zaslužan“ za ovu kolumnu je Zoran Roje. Čovjek sa sjajnom vaterpolskom karijerom, osvajač srebra na Olimpijskim Igrama u Moskvi 1980 i zlata na Olimpijskim Igrama u Los Angelesu četiri godine kasnije. Roje je kapicu bivše države nosio 241 put i nitko niti jednog trenutka neće dvojiti u njegovu igračku veličinu, ali ono što bode oči jest činjenica da kao trener ili izbornik nije osvojio gotovo ništa vrijedno spomena. Naravno nisam zaboravio ono što je nemoguće zaboraviti i što se pamti i na što se čeka. Zoran Roje je i prije 16 godina bio na klupi Primorja kada je 1995 kreirana najljepša riječka vaterpolo priča do sada i kada je osvojen Kup i to u Dubrovniku protiv Juga nakon produžetaka. Oni koji se sjećaju te utakmice ili su imali čast i privilegiju njoj osobno nazočiti znati će o čemu pišem. Tada su se igrale dvije utakmice finala pa je nakon 11:11 onako „riječko-gubitnički“ Primorje oplakano uoči puta u Dubrovnik. A u Gružu nije izgledalo dobrog, bilo je 6:3 (da čovjek ne povjeruje) i 7:4, a onda je na scenu stupio vratar Igor Petrić, Željko Šimac i Josip Vezjak, i Jugu je prisjela fešta, a nikada nije bilo veselije i lakše vratiti se autobusom u Rijeku (nikako ne zaboravite da tada nije bilo autoputova). Ta je momčad vjerovala u sebe i taj je trener vjerovao u njih.

Što se promijenilo šesnaest godina kasnijeg?

Protivnici su bili isti, natjecanje je bilo isto, trener je bio isti, a dvojca vaterpolskih „senatora“ Samir Barać i Damir Glavan također su bili i ostali isti. Ista je bila čak i prednost Juga početkom treće četvrtine zadarskoga polufinala. Bilo je i u Zadru neodlučeno nakon četiri četvrtine. Umjesto Igora Petrića koji je nažalost zbog nekoliko krivih osobnih odluka jako daleko od vaterpola Primorjaši su na vratima imali sjajnog Davora Cara, a o zamjenicima Šimca i Vezjaka namjerno neću i ne želim. Predrag Sloboda voli vaterpolo, i bezgranično vjeruje Zoranu Roji. Ispunjava njegove želje za pojačanjima uvažava sugestije kada su neki novi projekti u pitanju. I sve je to savršeno u redu. Ali ono što mi nije i neće biti jasno jest kako može spomenuti dvojac na predstavljanju momčadi za ovu sezonu lagati o dvije i slijepcu vidljive stvari. Oboje su lagali da nema imperativa jer je svima jasno da je prva momčad „preskupa za održavanje“ da bi se zadovoljili polufinalima, finalima i trećim mjestima. A druga vrlo očita laž za sve redovite pratitelje riječkih vaterpolista jest priča da su vratari Zdravko Radić i Davor Car jednaki i da nema prvog odnosno drugog vratara.

U SVIM utakmicama koje su bile neizvjesne u natjecateljskom smislu započinjao je Crnogorac sa hrvatskom putovnicom, a Car je prigodu čekao s klupe. Bilo je tako i u Zadru, no Radić nije imao svoj dan. Roje je ubacio Cara i pogodio. „Caki“ je branio kao u transu „skinuo“ je 6 od 8 lopti, „pumpao“ atmosferu i u bazenu i na tribinama prepunim navijača riječkog kluba, „zaključao je vrata“ u oba produžetka i doveo Primorje do peteraca. I onda je „stručnjak“ odlučio da Car mora van iz bazena nakon tri serije peteraca. Primorje je izgubilo „na istu foru“. Elvis Fatović u devetoj je seriji izvadio Vićana i u vodu poslao 36-godišnjeg Dalibora Perčinića koji je odmah obranio peterac Nikoli Frankoviću. Reći će Roje „To san i ja tija….ali….“ Uvijek ostaje ono ali…. bez obzira na ulaganja u momčad (nažalost samo i isključivo u onu seniorsku), na rast kvalitete, na relativno pune ili u odnosu na druge bazene prepune tribine i na sve dobro što je „novi vjetar“ donio Primorju ostaje žal da je ovdje riječ o mentalitetu gubitnika jer i u ove dvije sezone nije dobivena NITI JEDNA presudna utakmica. (Reći će netko da je to bila druga finalna u Rijeci riješena u zadnjoj sekundi genijalnom asistencijom Daniela Varge i još genijalnijom realizacijom Frana Paškvalina). Sjetimo se samo zajedno kako su Primorjaši uopće stigli na Final Four Kupa u mogućnost da igraju sa lakšim protivnikom polufinale – zato što je Medvešćak prvi puta u povijesti dobio Mladost. Da tog čuda nije bilo igrali bi protiv Juga baš kao i ovoga puta…. Pa i to finale nisu dobili, iako im je Mladost kasnije bila „mušterija. U Budimpeštu se išlo „na kolektivni godišnji“ jer bio nam je potreban samo bod…. završilo je povrazom, a dva su znaka bila u igri za plasman među četiri u Europi. U Jadranskoj  ligi suvereno je osvojeno prvo mjesto u regularnom dijelu što je značilo i organizaciju završnog turnira četvoriceM Prepun bazen, sve spremno za feštu,  hrpa VIP gostiju i faca koje niti nisu znale koliko igrača ima u postavama u bazenu niti koliko traje napada. Damir Badurina pjeva „Najdražu Rijeku“….šatori postavljeni ispred bazena, dvostruki koncertni program… No kako to već biva kad je „ražanj spreman a zec je u šumi“ Primorje je glatko poraženo od Jadrana iz Herceg Novog, od fešte nije bilo niti f.

U ovogodišnju je momčad uloženo još jako puno novaca dovedena su četiri pojačanja (od Radića je u Zadru gori bio Šetka koji nije postojao, a Muslim je zabio jedini pogodak u završnici utakmice. Jedino je Buljubašić bio na visini) a pitanje je s kojim ciljem. Jer NEMA IMPERATIVA.  Pa Primorje je treće u Hrvatskoj bilo i bez ijednog stranca i bilo bi opet. A uvjeren sam milijardu posto da Roje nije Alex Ferguson pa da može nesmetano sjediti na klupi i kada nema rezultata. Primorje se sa Slobodom željelo izdignuti iznad prosječnosti i napokon nešto osvojiti. Rekao je Roje da će dogodine biti sportski direktor. Što to znači dodatno osnaživanje momčadi ili i dalje krojenje sportske političke? Nadam se ono prvo jer riječkoj je sportskoj publici dosta i previše „gladovanja“ za trofejima.

I zato s ovoga mjesta apeliram na sve koji ovo budu čitali da dođu u srijedu u 20.15 na bazen i podrže Primorje protiv Olympiacosa na putu prema osiguranju četvrtfinala Lige prvaka. Krepat ma ne molat. Vidimo se na tribinama.