Prema legendi, Fit je trebao biti jugoslavenski “next big thing” u čemu ga je, kao i u daljnjem djelovanju, spriječio rat.Osobno, sve do koncerta u Saxu pamtio sam ih tek po “Mački”, “Daj mi ruku” i obradi Blondieja “Zvoni telefon”, hitovima koji bi često uletjeli na set-listu nekih davnih tuluma s početka 90-ih. Te večeri sjetili su me savršene popističnosti “Zaboravit ću sve” i žestokog art-rocka “Rijeka” nakon kojih sam već bio prilično spreman povjerovati da su mogli biti zaista veliki, čak i u razmjerima 20-ak milijuna ljudi velike nam bivše države.
Bend je imao dvije faze, ciju kronološku razdvojenost u dobroj mjeri reprizira “Live uz Rijeku”. Ranije stvari, premda cak i u najslabijim trenucima korektne, zapravo su bile tek kopija Ekatarine Velike, dakako, sa stihovima koji, za razliku od Milanovih, nisu imali potrebu objasniti smisao života. Mladenovic, kao producent debija “Uz rijeku”, podario im je zvuk kakav je inače cuvao za sebe i pritom u dobroj mjeri zasjenio njihov nepogrešiv osjećaj za melodiju.
VIDEO: FIT – Daj mi ruku
Na “Daj mi ruku” gitarist Zorko Opacic isporucio je 10 primjeraka guitar-popa s kojima se i nakon dva desetljeca malo što u Hrvatskoj može mjeriti.
Bilo je tu malo U2-a i Simple Mindsa, artizam s prošle ploče preživio je u “Velikom gradu” i “Kišnom poslijepodnevu”, a hitovi navedeni u prvom dijelu ovog teksta, jednostavno rečeno, trajat će zauvijek.
Podijeli na društvenim mrežama