Priroda društva, Davor Suhan

Razlog tome leži u
činjenici da su moderni kršćani sve manje podložni utjecaju službenog crkvenog
nauka. Ovom trendu najviše pridonosi porast broja vjernika koji u pogledu shvaćanja
vlastite vjere masovno napuštaju  srednji
vijek i sele se u 21. stoljeće.  

Prije nego se upustimo u bilo kakva kritička razmišljanja o ovoj
tezi, treba svakako ( i to jednom za svagda) dobro utvrditi jednu sasvim nepobitnu
istinu:

Suština kršćanske vjere je u osjećaju bezuvjetne božanske ljubavi naspram svakog ljudskog bića.
U onome trenutku kada kršćanski vjernici ovu činjenica izgube iz vida i
percepciju vlastite pažnje usmjere na neki drugi osjećajni ili racionalni
aspekt međuljudskih odnosa, prestaje priča o duhovnom nauku Isusa Krista i počinje
podjela na vjerske sekte. U metafizičkoj matrici uzroka i posljedica,  linija ovog profinjenog ljudskog osjećaja je
suptilna duhovna granica koja zemaljske prostore cijeloga svijeta dijeli na prostore
mira i rata, ovisno o tome na kojem  prostoru se ljudi ravnaju prema srcu, a na
kojem prema umu.

Razlika je ogromna. Svi zakoni srca imaju samo jednu riječ, i zato
je osjećaj slobode neizreciv; dok su zakoni uma daleko rječitiji, i bilježe
na  tisuće stranica sitno kucanog teksta
kojim se pobliže opisuju prava naroda i nacionalnih manjina, prava krštenih i
nekrštenih, prava istospolnih i raznospolnih parova…itd.  U toj dimenziji ljudske svijesti sve granice “ljubavi” striktno su ucrtane u svaki
segment ljudskog života i ne mogu se širiti bez novih zakona i propisa koji se
donose po strogoj demokratskoj proceduri – sukladno Ustavu.

Bilo bi pogrešno reći da to nije ispravno; naprotiv, sa te strane granice
drugačije se i ne može. Tako je u svakoj zemlji gdje um caruje, a snaga klade
valja. A tako je, naravno, i kod nas; što je legalno i legitimno (bez ikakve
sumnje), i o tome nitko ne spori.  No
prestanimo se onda zavaravati mišlju da živimo u kršćanskoj kulturi koja po
svojoj definiciji pripada samo prostoru srca – uvjetovana jednim jedinim
Zakonom, opisanim u jednoj jedinoj riječi koja  je ljudskom raciju  uvijek bila nepoznata.

Nećemo je naći ni u Crkvama, ni u svetim knjigama… A osnovano se
sumnja da je čak ni jedan rimski papa nikada nije uspio do kraja spoznati, o
čemu je u svoje vrijeme i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer nešto dao
naslutiti kada je javno posumnjao u njihove duhovne kvalitete, što i sama povijesna
isprika pape Ivana Pavla II. potvrđuje u dobroj mjeri.

Razumijevanje ove duhovne istine pomaže nam sagledati problem u
korijenu, i već sama spoznaja da se veliki dio vjernika opire ostati u vremenu
kada se nije smjelo reći da se Zemlja okreće oko Sunca, ulijeva veliku nadu u
konačno spasenje svih ljudi – poglavito onih manjinskih skupina kojima zbog
njihove različite seksualne orijentacije (u odnosu na većinu)  prijeti javno spaljivanje.

Koga ljubi Ivana Orleanska, s kime spava i za koga će se udat – meni
je potpuno svejedno, i Bogu hvala da od cirka  četiri milijuna registriranih kršćana sa
pravom glasa u ovoj lijepoj zemlji samo deset posto misli drugačije.

Doduše, nije ni to mala brojka… dapače, sasvim dovoljno za
napraviti lomaču…ali nadajmo se ipak nedovoljna za potpaliti vatru.

Kalendar događanja