Razlog tome leži u
činjenici da su moderni kršćani sve manje podložni utjecaju službenog crkvenog
nauka. Ovom trendu najviše pridonosi porast broja vjernika koji u pogledu shvaćanja
vlastite vjere masovno napuštaju srednji
vijek i sele se u 21. stoljeće.
Prije nego se upustimo u bilo kakva kritička razmišljanja o ovoj
tezi, treba svakako ( i to jednom za svagda) dobro utvrditi jednu sasvim nepobitnu
istinu:
Suština kršćanske vjere je u osjećaju bezuvjetne božanske ljubavi naspram svakog ljudskog bića.
U onome trenutku kada kršćanski vjernici ovu činjenica izgube iz vida i
percepciju vlastite pažnje usmjere na neki drugi osjećajni ili racionalni
aspekt međuljudskih odnosa, prestaje priča o duhovnom nauku Isusa Krista i počinje
podjela na vjerske sekte. U metafizičkoj matrici uzroka i posljedica, linija ovog profinjenog ljudskog osjećaja je
suptilna duhovna granica koja zemaljske prostore cijeloga svijeta dijeli na prostore
mira i rata, ovisno o tome na kojem prostoru se ljudi ravnaju prema srcu, a na
kojem prema umu.
Razlika je ogromna. Svi zakoni srca imaju samo jednu riječ, i zato
je osjećaj slobode neizreciv; dok su zakoni uma daleko rječitiji, i bilježe
na tisuće stranica sitno kucanog teksta
kojim se pobliže opisuju prava naroda i nacionalnih manjina, prava krštenih i
nekrštenih, prava istospolnih i raznospolnih parova…itd. U toj dimenziji ljudske svijesti sve granice “ljubavi” striktno su ucrtane u svaki
segment ljudskog života i ne mogu se širiti bez novih zakona i propisa koji se
donose po strogoj demokratskoj proceduri – sukladno Ustavu.
Bilo bi pogrešno reći da to nije ispravno; naprotiv, sa te strane granice
drugačije se i ne može. Tako je u svakoj zemlji gdje um caruje, a snaga klade
valja. A tako je, naravno, i kod nas; što je legalno i legitimno (bez ikakve
sumnje), i o tome nitko ne spori. No
prestanimo se onda zavaravati mišlju da živimo u kršćanskoj kulturi koja po
svojoj definiciji pripada samo prostoru srca – uvjetovana jednim jedinim
Zakonom, opisanim u jednoj jedinoj riječi koja je ljudskom raciju uvijek bila nepoznata.
Nećemo je naći ni u Crkvama, ni u svetim knjigama… A osnovano se
sumnja da je čak ni jedan rimski papa nikada nije uspio do kraja spoznati, o
čemu je u svoje vrijeme i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer nešto dao
naslutiti kada je javno posumnjao u njihove duhovne kvalitete, što i sama povijesna
isprika pape Ivana Pavla II. potvrđuje u dobroj mjeri.
Razumijevanje ove duhovne istine pomaže nam sagledati problem u
korijenu, i već sama spoznaja da se veliki dio vjernika opire ostati u vremenu
kada se nije smjelo reći da se Zemlja okreće oko Sunca, ulijeva veliku nadu u
konačno spasenje svih ljudi – poglavito onih manjinskih skupina kojima zbog
njihove različite seksualne orijentacije (u odnosu na većinu) prijeti javno spaljivanje.
Koga ljubi Ivana Orleanska, s kime spava i za koga će se udat – meni
je potpuno svejedno, i Bogu hvala da od cirka četiri milijuna registriranih kršćana sa
pravom glasa u ovoj lijepoj zemlji samo deset posto misli drugačije.
Doduše, nije ni to mala brojka… dapače, sasvim dovoljno za
napraviti lomaču…ali nadajmo se ipak nedovoljna za potpaliti vatru.
Podijeli na društvenim mrežama