Tri zemaljska grijeha don Ivana Grubišića

Svu
težinu i pobliži opis učinjenih grijeha, detaljno je obrazložio Ordinarij Splitsko-makarske
biskupije, službenim priopćenjem u svezi “izricanja suspenzije čina vlasti”:

“Kazna
obustave – suspenzije čina vlasti Svetoga reda don Ivanu Grubišiću, posljedica
je aktivnog sudjelovanja u politici, osnivanjem stranke tzv. Građanske
inicijative, prihvaćanja javne službe saborskog zastupnika, koja sa sobom nosi
sudjelovanje u vršenju građanske vlasti, nepriličnog ponašanja koje je tuđe
svećeničkom pozivu, te ustrajnog neposluha prema svojem Ordinariju. Kaznu
obustave (suspenzije) čina vlasti Svetoga reda don Ivanu Grubišiću, nadbiskup
je bio prisiljen izreći budući da su ostali bez uspjeha svi pokušaji Ordinarija
da ga, kako prije tako i za vrijeme izborne kampanje, odvrati od kršenja
crkvene discipline”.

Dopuna
ovom tumačenju stigla je i od nadležne Kongregacije za klerike u Rimu,
institucije kojoj je don Ivan cinkao svoje pretpostavljene radi kršenja osme Božje
zapovijedi (“Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!”), misleći pri
tome na činjenicu da optužba o njegovoj stranačkoj angažiranosti i osnivanju
političke stranke nije istinita (riječ je naime o nezavisnom zastupniku, dok je
“tzv. Građanska inicijativa” projekt “Hrvatske akademske udruge – čovjek
nadasve”, koja je obična udruga građana, a ne politička stranka).

 “1.
Kongregacija prije svega izražava žaljenje zbog don Ivanove otvorene i
tvrdokorne neposlušnosti crkvenim zakonima i vlastitom Ordinariju preuzevši
mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru;

2. Utok koji je don Ivan uputio Kongregaciji za biskupe, nadležna Kongregacija
za klerike je ocijenila neutemeljenim;

3. Kongregacija za klerike formalno opominje don Ivana Grubišića da se strogo
drži zahtjeva koje mu je izrekla mjerodavna crkvena vlast u Dekretima
obustave-suspenzije;

4. Ista Kongregacija izričito upozorava velečasnog Grubišića da će u slučaju
ustrajnosti u neposluhu biti podvrgnut drugim kanonskim kaznama ne isključujući
otpuštanje iz kleričkog staleža.”

Nema,
dakle, majci labavo.

No
i povrh toga, don Ivan se ne da smesti:

“Oni
mene mogu izbaciti iz svečeništva, ali iz mene ne mogu izbaciti vjeru, ona je
dio mene, i ja se neću mijenjati zato što to netko od mene traži ili na silu
provodi. Vjerujem u autoritet istine, a ne
u istinu autoriteta“, izjavit će novinarima u Saboru prije neki dan.

Njemu
je u biti sve kristalno jasno i za sada je odlučan postupati po vlastitoj savjesti.
Ali ovako kruta odluka Crkve zbunila je mnoge građane, kojima je službeno stajalište
glede njenog mjesta i uloge u politici sada još manje jasno nego prije.

U
cilju da ovo i sami razjasnimo uguglao sam
upitnu rečenicu: Smije li se Crkva
baviti politikom?, želeći upravo tim putem izvući i logičan zaključak o političkom
mjestu i ulozi samih svećenika.

Najkompetentniji
odgovor našao smo na stranicama Varaždinske nadbiskupije, gdje je ovo pitanje,
nakon kratkog uvoda,  raščlanjeno
analitički na tri djela: “Crkva”, “Politika”, “Bavljenje politikom”. Obzirom na
relevantan izvornik, izneseno stajalište može se smatrati i službenim stavom
Crkve:

“Živimo
u konkretnom prostoru i vremenu i uvjetovani smo onim u čemu živimo. No, s druge
strane, mi kršćani znamo da na isti način i mi možemo svojim djelovanjem
oblikovati prostor i vrijeme u kojemu živimo.

Smije
li se Crkva baviti politikom?

Floskula o tome kako se Crkva ne smije baviti politikom predugo i prečesto se
spominje tako da već ima nekih koji su počeli vjerovati u tu laž. I kad površni
ljudi žele klevetati Crkvu u Hrvatskoj obavezno će spomenuti i činjenicu da se
Crkva “previše miješa u politiku“. Entuzijazam naglo splasne kad ih se zamoli
da navedu konkretne primjere koji to potkrepljuju.

No, nama ionako nije nakana polemizirati s ljudima koji se nadahnjuju na
površnom senzacionalizmu. Radije pokušajmo raščlaniti pojmove Crkva, politika i
bavljenje politikom.

Crkva

Crkva se najčešće definira kao zajednica ljudi koji su pozvani darom vjere i
koji sudjeluju u sakramentalnom životu. Crkva je svaki od nas krštenika.
Crkva nisu samo biskupi, svećenici i redovništvo. Svi mi koji smo kršteni smo
Crkva. Kada to znamo shvaćamo koliko je komična i pogubna tvrdnja da se Crkva
ne smije baviti politikom. To bi značilo da se devet desetina Hrvata ne smije
baviti politikom. A to onda nije demokracija, nego diktatura manjine nad
većinom.
Nevjerojatno je da postoje ljudi koji se kao zalažu za ljudska prava, a
oduzimaju Crkvi pravo sudjelovanja u političkom životu.

Politika

Politika se obično definira kao briga za opće dobro. Mi kršćani smo pozvani
brinuti se za opće dobro. Pozvani smo založiti svoj život da u prostoru i
vremenu u kojemu živimo nastane civilizacija ljubavi, pravde, solidarnosti i
napretka.
Bez obzira na eventualna loša iskustva i sramotne primjere, politika je jedna
od najplemenitijih aktivnosti kojom se čovjek može baviti.

Bavljenje
politikom

U demokraciji razlikujemo politiku u užem
smislu, odnosno profesionalno bavljenje politikom, i politiku u širem smislu. Politikom u užem smislu
se bave pojedinci, a politikom u širem smislu je dužan baviti se svaki
punoljetni stanovnik pojedine države. Ponajprije sudjelovanjem u izborima te
kroz djelovanje civilnoga društva i nevladinih organizacija.
Crkva ne samo da se smije baviti
politikom, nego se Crkva mora baviti politikom. Poslanje Crkve je stvaranje
boljega svijeta. A to je ujedno i zadaća politike.
Dakako da se vjerski službenici nikada
neće baviti politikom u užem smislu. To im je uostalom i zabranjeno crkvenim zakonima.
Ali se Crkva, svi mi koji smo kršteni i koji u Krista vjerujemo, moramo baviti
politikom stvarajući pravednije društvo i bolji svijet.
Jer, ako kršćani odustanu od politike, onda će se politikom baviti oni koji se
ne nadahnjuju na Kristovoj zapovijedi ljubavi, solidarnosti i dobrote ili joj
se čak protive. A to će Hrvatsku odvesti u smjeru koji nije ispravan.”

Ako
je vjerovati navedenom, svećenici se, dakle, mogu baviti politikom samo u nekom
ŠIREM smislu, dok je u onom “užem”, kako se izričito kaže u tekstu,  to zabranjeno.

Iz
slučaja grešnog zastupnika don Ivana Grubišića – a uspoređujući njegove
političke stavove za saborskom govornicom, sa političkim stavovima koje katolički
svećenici iznose za oltarom –  lako je
zaključiti da je politika “šireg smisla” u biti ona politika koja je sukladna
političkim stavovima Biskupske konferencije i Svetog Oca, dok se sva suprotna
stajališta smatraju “užom politikom”. Crkva je još donekle tolerantna  kada je u pitanju neka duhovna razina
političkog smisla, no kada se taj duhovni smisao spusti do nižih zemaljskih
sfera tu više ni Očenaš ni Zdravo Marijo ne može pomoći.

To je u biti najveća
mana don Ivanove UŽE politike, a ne njegov formalno pravni status zastupnika u
Hrvatskom saboru.

Sve
je još bilo podnošljivo dok se samo otvoreno družio sa ateistima i poganima,
ukazujući posebnu čast Dalaj Lami, Vesni Krmpotić, Stjepanu Mesiću i ostalim
antikristima…ali postoje tri zemaljska,
smrtna grijeha, koje mu Crkva nikako ne može oprostiti:

• Nije zadovoljan
  Vatikanskim ugovorima.
• Nije zadovoljan
  Glasom Koncila.
• Nije zadovoljan
  Svetim Ocem.

Sve
smo to znali i od prije, ali da ne bude sve rekla-kazala,  kao materijalni dokaz prilažemo njegove
autentične grešne misli koje vadimo iz nedavnog intervjua za Internetski portal
Danas.hr:

“Ja
se zalažem za reviziju, jer u ugovorima piše: ‘Kad se promijeni stanje,
pristupa se reviziji ovih ugovora.’ Ne može se Crkvi davati 380 milijuna
godišnje ili 500 tisuća crkvenim zajednicama, a da narod ide na kante za
smeće”.

“Sva četiri Ugovora sam pročitao i nisam zapazio samo ja, nego i drugi
analitičari crkvenih zbivanja da takve Ugovore koje Vatikan ima s Hrvatskom
nema ni s jednom drugom državom u svijetu, pa ni s Katoličkom crkvom u Poljskoj,
ni Irskoj. Ti su Ugovori djelo prvenstveno dogovora dvojice ljudi, zagrebačkog
nadbiskupa i predsjednika Hrvatske u to vrijeme. Nisu prošli ni saborsku
raspravu ni javnu raspravu, a posebno ne referendum. To je učinjeno narodu iza
leđa. No, nažalost, skupo to plaćamo, jer sve ima svoju cijenu. Mislim
materijalnu, koliko god se govorilo o pastoralnim razlozima.”

O
Glasu Koncila će reći:

“Kod nas je zaboravljen duh i pomak koji je učinio II. vatikanski sabor, premda
je tjednik Glas Koncila
zamišljen kao glas upravo tog koncila, a on je počesto daleko i od duha i od
slova II. vatikanskog. U svojim komentarima više nalikuje duhu nekih komunističkih glasila iz prošlosti nego
jednoj utjelovljenosti na kršćanskim principima u sadašnju stvarnost. O glavnom
uredniku mnogo toga ovisi u novinama ili o redakciji, a kad se radi o glasilima
Crkve, onda treba biti oprezan i domisliti što misle pretpostavljeni. To nije
dobro, ali to su činjenice koje bi se mogle i statistički i analizom tekstova i
dokazati. Ali, komu i čemu to služi!? Jer: ‘Psi laju a karavana prolazi.’ “

A
onda se zakačio i za Papu.  Na pitanje: Jeste li zadovoljni papom Ratzingerom
i tko Vam je omiljeniji papa iz povijesti?, odgovara:

“Meni se dopadaju prvi pape, recimo sv. Petar, koji nije prihvaćao titule,
posebna oslovljavanja i oblačenja, nego je bio brat s braćom u svoj
jednostavnosti, kao i učitelj kojemu je povjerovao.”

A
Ratzinger

“Već sam vam odgovorio – zadovoljan sam jedino svetim Petrom. Ostao je skroman,
bez titula, bio je brat s braćom, bez svečanih oblačenja. To je, dakle, bila
prva Crkva. Sve kasnije je imitacija rimskih careva i jedan centralizam.
Pitanje je koliko je to temeljeno na Bibliji. Nisam htio birati između Ratzingera i Ivana Pavla II., jer
je to zapravo ista diplomatska politika Vatikana. Oni su puno međusobno
surađivali, gotovo 20 godina mu je Ratzinger bio predsjednik glavne
kongregacije. Ivan Pavao II. zakočio je provedbu Koncila i to mu se uzima za
najveći propust. Nije djelovao u skladu koncilskih smjernica, nego je reforme
bitne za suvremeni rad Crkve propustio učiniti. On je bio popularan kao
medijska osoba, puno je putovao, ali nakon tih njegovih putovanja moglo se
vidjeti da nije puno toga promijenio. Povodom njegove smrti za BBC sam rekao da
mu zamjeram što nije pozvao Crkvu na skromnost i ukinuo titule u Crkvi, jer su
one u suprotnosti s evanđeljem. Mi smo svi braća i sestre po Isusu, a titule su
poganskog podrijetla, svojstvene Rimu, kao i samo oblačenje do
neprepoznatljivosti – mitre, te kape sa zlatnim i srebrnim ornatima, biskupi sa
zlatnim štapovima… Isus nam je dao primjer kako trebamo živjeti, a to nije
to.”

Eto
to bi otprilike bi opis sva tri zemaljska grijeha don Ivana Grubišića.

I
sad…kada se gleda onako realno…budimo iskreni: Ovo sve što je rekao, toliko je kratko i sažeto da nikako ne može proći kao bavljenje ŠIROM politikom, bez
obzira na veliki doprinos pravednijem i boljem svijetu.