Tri studentice primijenjene umjetnosti prezentirale svoje diplomske radove u Galeriji SKC

Drugi dio predstavljanja radova dogodio se u četvrtak, 9. srpnja u Galeriji SKC gdje su autorice izložile svoje diplomske radove.

„Objekti inspirirani regionalnom industrijskom baštinom“ Glorie Arapović, diplomski je rad u kojem se autorica bavi i istražuje riječku baštinu. Istražujući što se proizvodilo u napuštenim tvornicama izrađuje oblutke koje zajedno s kubusima sačinjenih od ogledala postavlja u instalaciju. Prostorni raspored te broj pojedinačnih elemenata koji tvore instalaciju nije konstantan već se mijenja ovisno o potrebi izlaganja.

Drugi dio predstavljanja radova dogodio se u četvrtak, 9. srpnja u Galeriji SKC

Diplomski rad „Kiparski elementi u modi, modni elementi u kiparstvu“ Lucije Granić bavi se odnosom skulpture s modom i njihovim dodirnim točkama. Diplomski rad je zamišljen kao istraživački proces od istraživanja teorijskog djela kiparskih elemenata koji se koriste u modnom dizajnu do istraživanja modeliranja kiparskih materijala i modnih elemenata u skulpturi. U praktičnom djelu rada autorica se bavi izradom nosivog objekta sa skulpturalnim karakterom. Kroz proces izrade autorica istražuje karakteristike različitih dostupnih materijala, modelira ih u namjeri dobivanja skulpturalnih trajnih oblika. Izrađuje objekte koji će unatoč materijalima koji nisu uobičajni za šivanje postati nosivi na ljudskom tijelu ali istovremeno mogu samostalno egzistirati kao skulpture.

Autorica Erika Močibob kroz rad tematizira procese samoopažanja i samoupoznavanja pri čemu polazi od svog autoportreta. Međutim, autoportret joj prestaje biti dovoljan dokaz za iskazivanje osobnih preokupacija, strahova i unutarnjih dvojbi, pa pitanje „Kako oblikovati osjećaj?“ se dugo zadržalo. Obzirom da je trebala naći strukturu za ono unutarnje svoj je proces zabilježila u formi dnevnika pri čemu kronološki nadodaje na ono prijašnje. Obilježje takvog načina rada je akumuliranje fragmenata pri čemu spajanjem i krpanjem dobivaju smisao tek u svojoj cjelini. Jedva primjetnim intervencijama, tradicionalnim putem na papiru, tkanini i u glini, ona pokušava nevidljivo učiniti vidljivim. Autorica se uporno vraća već ustaljenim metodama jer njima njeguje pripadnost, suosjećajnost, solidarnost ali i neustrašivost. Proces započinje istražujući sebe no cjelokupnim radom predstavljava također svoju nonu i mamu.

Projekt se provodi uz financijsku potporu Sveučilišta u Rijeci – Studentskog kulturnog centra.