Teorija i praksa demokratskog samoupravljanja

Dakle, najprije ukratko:

– Tema: piše u
naslovu.

– Ideja: pravedno
demokratsko društvo u kome zakone piše narod, a ne bankari.

– Poanta: reforma
obrazovanja.

– Što je pisac mislio
reći?: upravo to što sam napisao.   

 

A sada malo opširnije:

Kada netko upravlja s narodom onda se to zove politička
diktatura, a kada narod upravlja sam sa sobom onda se to zove političko samoupravljanje. Demokracija je sistem
vladavine u kojoj narod upravlja sam sa sobom, što znači da smo iz starih političkih
udžbenika istrgnuli krivu stranicu,
i ukinuli jedan veoma važan školski predmet u čijem imenu je trebalo izmijeniti
samo jednu jedinu riječ.

Bila je to prva sasvim kriva spontana reakcija u reformi
obrazovanja, kada je školske programe trebalo prilagodit novim tekovinama
revolucije. Od tada je sve ostalo također išlo spontano, bez ikakvog smisla i
plana…Uvedena su dva nova predmeta: katolički vjeronauk (koji pohađaju mahom
djeca tradicionalnih katolika) i  etika (
čije satove pohađaju djeca ateista, agnostika i pripadnika ostalih vjerskih
zajednica, kao i djeca crvenih
katolika koji misle da je bit prave vjere u ljudskim vrijednostima, a ne u
Božiću ili Uskrsu). Time je obrazovanje dobilo na jednoj demokratskoj širini,
ali istovremeno izgubilo jednu važnu kariku u vidu otpisanog nastavnog sata
kojemu je glavna svrha educirati mlade da
bolje razumiju društveni sistem kojeg sami stvarju. Posljedice toga su izgubljeni
građani koji znaju da žive u demokraciji, ali ne razumiju demokratske mehanizme
vlastitog upravljanja i vladanja državom – ili, kako bi rekla jedna naša mlada Riječanka:
nisu svjesni svoje moći.

A ta nesvijest proizlazi isključivo iz neznanja, iliti
slabog poznavanja gradiva iz teorije i
prakse demokratskog samoupravljanja. U stvarnom životu to izgleda ovako:

Narod je nezadovoljan određenim odlukama sudske vlasti, okuplja se na ulicama i odlazi
pod njene prozore izraziti svoje neslaganje i postaviti svoje zahtjeve.
 Na primjer: traži da se poništi odluka o
deložaciji nesretne obitelji kojoj banka plijeni kuću zbog duga na kredit, čiji
je iznos narastao tri puta veći od onog što je pisalo krupnim slovima u kreditnom
ugovoru. Dolazi ministar, ili njegov glasnogovornik,  i kaže: “Razumijemo problem, ali ne možemo
udovoljiti vašem zahtjevu jer ZAKON to ne dozvoljava”. 

I sada nastaje onaj poznati rasplet, gdje u završnom činu
ove demokratske drame narod spominjanje
majku Zakonu i onome tko je takav zakon
izmislio te se uz pratnju i nadzor policije razilazi svojim kućama,
čekajući nove parlamentarne izbore kojima se u pravilu samo ponavlja ista
priča.

Tako to izgleda u državi u kojoj narod nije svjestan svoje
demokratske moći.

U prvim danima mlade demokracije to izgleda normalno, ali
nakon pune 23. godine od prvih demokratskih izbora, ovakvu reakciju naroda možemo
smatrati neprirodnom pojavom, i upitati se: Gdje je zapelo?

A zapelo je, naravno, u obrazovnom sustavu – jedinom mjestu gdje u demokratskoj državi
nešto može zapeti. 

Obrazovanje je osovina demokracije, a temelj njenog razvoja
je upravo znanje iz osnova političke orijentacije,
koje jasno ukazuje na jednostavne putove i načine ukidanja svih zakona i
propisa koji podržavaju nepravdu.

 

– Ministre, zašto policija tjera djecu na ulicu?

– Takav je zakon.

– U redu, promijenit ćemo zakon.

 

Eto, tako se treba reći… A onda tako i postupiti – promijeniti zakon. I onda nema nikakvog
razloga da strada nečija nedužna majka. Čemu takav ružan čin kada se sve može
riješiti na jedan potpuno elegantan,  miran i kulturan način.

Ako možemo u čas posla skupiti par milijuna kuna nekome za
lijek, zašto bi nam bilo teško skupiti nekoliko stotina tisuća glasova
potrebnih za ukidanje lihvarskih zakona, koji će nekome sačuvati vlastiti dom.
Danas nekome drugom, a sutra možda i nama.  Ne vidim niti jedan razlog da se to ne učini osim nepoznavanja teorije i prakse
demokratskog samoupravljanja. Stoga je vrijeme da se ovaj stari nastavni
predmet, prilagođen uvjetima novog društvenog uređenja,  ponovo vrati u škole. 

Golema masa nemoćnih i frustriranih samoupravljača koji se
gube u svom neznanju, dokaz su tome da je upravo to karika koja nam nedostaje.