Sva sportska
natjecanja donose sa sobom izvjesni psihološki pritisak u kojemu se emotivna
stanja neposrednih aktera događanja nalaze u visokoj korelaciji s brojem
osvojenih bodova. Sportska psihologija razumije takve psihološke reakcije i zna ih detaljno objasniti,
ali postoje vanredne prilike u kojima znanstvena statistika struke bilježi potpuno neočekivane standardne
devijacije. Tako će ostati zapisano da su hrvatske juniorke na rijetko viđen
način priredile čestitku svojim kolegicama iz Srbije, slaveći njihov veliki sportski
uspjeh kao vlastiti.
Vjerujem da
nikome ne treba objašnjavati zašto je ova vijest u Hrvatskoj i Srbiji dočekana
kao prestupna godina, ali mi ćemo se i dalje zadržati u kontekstu sportske
priče, iz koje se mogu izvući neke korisne pouke. Jer spontana reakcija ove čiste
razigrane mladosti nije slučajni događaj, nego je rezultat dobrog sportskog
odgoja, o čemu se premalo posvećuje kontinuirana medijska pažnja. Zato mi je
pravo zadovoljstvo podijeliti neke osobne novinarske bilješke o takvim
događajima vrijedne da ih se spomene u ovome trenutku.
Ovo ljeto bio
sam učesnik jednog veoma uspješno organiziranog međunarodnog natjecanja iz
ritmičke gimnastike koje se po prvi puta održavalo u Virovitici. U pripremi
djevojčica za predstojeći nastup, predsjednica kluba domaćina (KRG Pirueta) i glavna
organizatorica ove sportske prirede okupila je najmlađe članice svoga kluba,
kojima je to bilo prvo navijačko iskustvo, i rekla im: „Curice, kada navijate, ne zaboravite
pljeskati i drugim natjecateljicama, a ne samo našima. U ritmičkoj gimnastici
svi navijaju za sve i jednako bodrimo sve vježbačice. A onda neka pobjedi ona
koja najbolje izvede svoju vježbu.“
Djeca su to
prihvatila, i bilo ih je lijepo vidjeti kako s iskrenim veseljem pozdravljaju od
reda nastupe svih učesnica. Da, naravno, to se zove fair play – prečesto prisutan u sportskoj praksi kao štreberski
pojam sa površnim shvaćanjem njegove pojavnosti.
Naš poznati
sportski novinar i komentator Jura Ozmec o tome kaže ovako: „Puna su nam
svakoga dana usta fair playa, a zapravo jako malo radimo da bismo fair play
živjeli. Jer, nije fair play samo vraćanje lopte protivniku nakon prekršaja ili
dizanje ruke nakon što rukom dodirnemo mrežu. Fair play je osnova našega
života, fair play je način življenja, fair play je odnos prema drugima, ali i
prema sebi. Reći dobar dan svakoga dana pri ulasku u neku prostoriju, dignuti
se u tramvaju starijem ili nemoćnom, propuštanje pješaka na pješačkome
prijelazu, pa u konačnici i plaćanje poreza – sve je to životni fair play. Iz
njega se uči i sportski fair play. Jer,
nema sportaša koji će prevariti, udariti, prestupiti ili bilo što učiniti protiv
sportskih propisa ako je u svijetu oko sebe okružen fair playom. Baš zato
obitelj je ta koja nas i u fair playu mora naučiti osnovama. I, ma kako se te
osnove zvale – odgoj, bonton, ponašanje ili fair play, potrudimo se da svi
težimo k tome. Posebno mi, novinari, jer mi smo ti koji prenosimo, koji
ocjenjujemo, koji komentiramo, ali i koji trebamo osuditi loše stvari. A da
bismo to napravili, da bismo prepoznali nešto što fair play nije, i te kako
moramo znati što fair play jest. Pa se zapitajmo – znamo li?“
Ako do sada i nismo
znali, onda je primjer naših mladih košarkašica prava prilika da nas tome
poduči – a predivna slika iz mađarskog Šoprona postane sportska lektira za
jedno trajno razmišljanje.
Podijeli na društvenim mrežama