Da
bismo u potpunosti razumjeli bit problema, sagledajmo najprije PRIMARNE programske
ciljeve diplomskog studija koji osposobljava studente za ovo zanimanje:
“Studij daje potrebne
stručne, didaktičko-metodičke i pedagoško-psihološke kompetencije za uspješno
provođenje svih obrazovnih programa iz područja matematike na razini osnovne i srednje škole. Studij također osposobljava za
izvođenje svih vrsta nastave matematike – redovne, dodatne, izborne i dopunske,
kao i za rad s djecom s posebnim potrebama – od rada s djecom s teškoćama u
razvoju pa sve do rada s djecom nadarenom za matematiku.”
Potpuno
je dakle jasno da kompetencije budućeg profesora, nastavnika matematike, ne
trebaju izlaziti izvan kompetencija potrebnih za izvedbu nastavnog programa srednjih i osnovnih škola, u čemu je spomenuti kolega zadovoljio sve
potrebne stručne i pedagoške kriterije (što je dokazao u svom dosadašnjem
radu). Zašto onda ne uspijeva završiti studiji?
Jedini
logičan zaključak koji možemo izvesti je
taj da je zadana KRITERIJSKA crta očekivane razine znanja, predviđena programom
studijskog kolegija, viša od one koju student pokazuje na ispitu, ali jednako
tako, gledajući potrebe struke i potpuno
pretjerana.
Nije
li to onda čisto maltretiranje studenata koje proizlazi iz evidentne neprilagođenosti
sveučilišnog programa realnim potrebama zanimanja za koje se školuju?
Razumio
bih svu širinu i prezasićenost gradiva postojećom
količinom informacija da je u pitanju neki znanstveni
smjer…. Ali vezano uz programske ciljeve nastavničkog smjera, to naprosto ne mogu shvatiti.
Ne
želeći donositi ishitrene zaključke, ovu priču i svoje razmišljanje o tom slučaju
podijelio sam s jednim profesorom matematike i fizike, bivšim studentom istog fakulteta,
koji je nakon završetka studija u Hrvatskoj nastavio dalje usavršavanje i
školovanje u Americi, gdje danas radi kao sveučilišni profesor.
Nakon
što se složio s mojim mišljenjem, konstatirao je da je ovakva nesnošljiva studijska
praksa “tipična za naše Prirodoslovno
matematičke fakultete”, potkrijepivši mi to i veoma slikovitim primjerom iz
osobnog iskustva.
“Meni je u Hrvatskoj trebalo punih sedam godina da završim
diplomski studij, a u Americi sam magistrirao i doktorirao za tri i pol
godine.”
Nije
li to pravi obrazovni apsurd? Ako spomenemo još i to da je iz njegove upisne
generacije od 50 studenata, također nastavničkog smjera (mahom odličnih gimnazijskih
učenika), samo njih nekoliko uspjelo završiti fakultet, onda je svaki daljnji
komentar suvišan.
Slično
je i na ostalim studijskim smjerovima, kao što su kemija i biologija, čiji nastavni programi također daleko nadmašuju
informacijske kvote znanja, potrebne za stjecanje stručnih kompetencija budućeg
zanimanja – predmetnih nastavnika.
Dodamo
li tome profesionalnu nesposobnost
pojedinih profesora da vrednovanje svladane količine školskog gradiva doista sagledaju
kroz potrebe elementarne struke (svaki PMF ima najmanje po jednog takvog),
dobivamo cjelovitu sliku sveukupnog razlaza programske teorije i prakse
visokoškolskog obrazovanja na ovim hrvatskim fakultetima.
Provedbom
tzv. Bolonjskog procesa, stvar je postala
još teža, jer jedan jedini takav ispit može vam upropastiti sve godine mukotrpnog
studijskog truda, gdje ste generalno gledajući postigli izvrstan uspjeh – a samo
iz razloga jer prezahtjevni
nositelji pojedinih kolegija misle
da nastavnik matematike, osim
realizacije školskog programa, mora znati rastaviti i popraviti svemirski brod.
Doduše,
zlu ne trebalo. Kad krenu đačke svemirske ekskurzije, možda i zatreba? Ako
nastane kvar, tko će drugi ako neće on? Ne očekujemo valjda da će to riješiti
nastavnik iz tjelesnog?
No,
budimo realni. Ne bi li se ipak trebalo malo prizemljiti?
Podijeli na društvenim mrežama