Konsternirani školovani kapitalisti ostali su bez riječi. Bila
je to prvorazredna politička pljuska liberalnoj kapitalističkoj ekonomiji koju je
dodatno šokirala spoznaja da je snaga
demokracije privatnog kapitala u samoupravnom socijalizmu svedena na mjeru
malih poduzeća do 25 radnika. Jedino rješenje za izlazak iz ove mat pozicije
bilo je čekati da Tito umre.Tako je i bilo.
Četrdeset godina kasnije kreće se iz
početka, figure su ponovo poslagane na početnu poziciju, igra se nova partija. Otvaranje
počinje plebiscitarnim uvođenjem višestranačkog sustava, u nadi da će izvjesne devijacije
samoupravnog socijalizma biti ispravljene ovim potezom. Očekivanja naroda su
velika – riješiti se Fiće, Yuga i Stojadina te ljetovanje u radničkim
odmaralištima zamijeniti smještajem u luksuznim hotelima.
Taknuto maknuto. Poslije gotovo dva i pol desetljeća
uzbudljive šahovske igre, veliki san o
vladavini naroda završava razočarenjem – bolnim buđenjem pred željeznom
zavjesom političke partitokracije.
Traže se nova demokratska rješenja.
Mnogi ih nalaze u vječitoj nadi neke treće političke opcije.
No meni se takva očekivanja čine uzaludnim. Rješenje je naime uvijek tu gdje je
nastao problem, stoga jedini izlaz iz ove političke pat pozicije vidim u
jačanju stranačkih frakcija koje bi
novim svježim idejama unutar postojeće stranačke baze promijenile tok sterilne
politike.
Značajan doprinos tome bila bi transformacija pasivnog
biračkog tijela u aktivno političko članstvo, pri čemu se ne treba libiti promjene
stranačkog dresa ako u jednom postane tijesno.
Stranke nisu svete krave, one su samo sredstvo za dostizanje
političkog cilja i njima se treba tako i koristiti, s jednakim pristupom kao i
sportaši koji mijenjaju sportske klubove. U takvoj vrsti političkog pragmatizma
nema nikakve političke nekorektnosti, ono je samo traženje bolje pozicije za
stvaranje novih šansi. Jer, budimo
realni: Osobna politička perspektiva svakog politički ambicioznog hrvatskog
građanina koji svojom aktivnim učešćem u politici želi doprinijeti promjenama izvan etabliranih
stranačkih struktura, svedena je na minimum.
Ako pođemo od one poznate makijavelističke teze da je
politika umijeće mogućeg, onda je sa stanovišta osobnih političkih ambicija
najprije potrebno realno sagledati vlastite mogućnosti. U tom pogledu presudna
je startna pozicija iz koje se kreće. A nju stvaramo sami – prelaskom u novu
stranku ili promjenom mjesta unutar vlastite.
Podijeli na društvenim mrežama