Spas u istini i nada u zaboravu

Mislim,
budimo iskreni. Možemo godinama pamtiti činjenice, učiti, analizirati,
sistematizirati, povezivati, usvajati. No uzalud nam trud. Prije ili kasnije
vrijeme će ponovo učiniti svoje. Ulice i trgovi promijeniti će imena, heroji i
zločinci zamijeniti uloge, jer povijest ne pišu povjesničari, nego pobjednici –
a oni stalno mijenjaju mjesta.  I to je
jedina vremenska konstanta koja traje u vječnost. Kakve li onda koristi od
takove istine i takvoga znanja?

Sumirajući
sve demokratske  tekovine hrvatskog
obrazovanja u jedinstveni sustav vrijednosti, lako se mogu uočiti dvije
paralele:

–       linija napora (ona koja se trudi
prekrojiti povijest) i

–       linija otpora (ona koja se tome protivi)

Prva
pokazuje tendenciju kretanja društva udesno, a druga ulijevo, što stalnim
držanjem pravca ulijeva matematičku nadu da se jednoga dana konačno nađemo svi
na istom mjestu. No cijeli je problem u dalekoj točki susreta, jer se prema
zakonu geometrije jedna i druga međusobno sijeku negdje u beskonačnosti.

Hrvatska,
naravno, nema toliko vremena čekati i zato jedina šansa leži u kolektivnom zaboravu. A tu nadu mogu donijeti
jedino mladi koji bi umjesto znanja
usvojili vrijednosti. U tom slučaju
kao odrasli ljudi znali bi vagati činjenice i odvagnuti svaku na onu stranu
koja cijelom svijetu donosi mir i ljubav.

Odgajanjem
takve vrste, linije napora i otpora tada bi se spojile u jedan zajednički
pravac, sa čvrstim održavanjem prirodne ljudske ravnoteže.

Na prvi
pogled izgleda nemoguće, ali štos je u tome da ova ideja nije pitanje ljudskog
dogovora, nego razumijevanja vremena. A ono je pravi prijatelj. Može kasniti,
ali nikada nas neće iznevjeriti.

Pamćenje je
značajno za čovjeka, za njegov mentalni i duševni razvoj. Ali ako čovjek nije
dovoljno razvijen, onda je to loše za druge ljude u njegovoj blizini, pa i
narod u cjelini. Tada je bolje da sve što zna zaboravi. I tu jedino pomaže
vrijeme koje briše sjećanja.

Hrvatska,
unatoč svemu, mislim da ima upravo tu veliku sreću. Jer osim vremenski, taj
cijeli proces zaborava potaknut je
školom, pa je brisanje znanja obuhvaćeno generacijski – sistematski i
metodički.

Ako je
istina da u svakom zlu postoji i neko dobro, onda je to upravo to. Uostalom, ovi mladići i djevojke, mada se na prvi pogled doimaju totalno neobrazovno,
nekako mi zrače sasvim pozitivno.