Školska meditacija na ulogu kralja

Riječ je o kratkoj
poučnoj priči o kralju pravedniku, iz bogate zbirke Mahabharate, koja zorno oslikava
autentičnu duhovnu kulturu vedske Indije, čiji se cjelokupni kulturno-povijesni
kontekst vječite borbe između dobra i zla odvija na živoj političkoj sceni, sa
nizom  karakternih likova, mahom članova kraljevske
loze.

Sumirajući
tjedna politička zbivanja, čini mi se vrlo aktualnom i savršeno prikladnim
mjestom za odmaranje uma i duše – žedne predaha od navale domaće dinastije pravednika
koji se spremaju u novu borbu za osvajanje vlasti.

No budimo smireni,
razumni i konstruktivni. Ne gajimo predrasude – radije pročistimo duhovno ozračje.
U to ime propustimo se mašti i unesimo sebe u vlastitu ulogu kralja, jer
Kraljevstvo nebesko ionako je u nama.

Judištira
i pas

Kralj Judištira penjao se na visoku
planinu neba. Bio je sam i umoran. Duboko dolje ostajala je zemlja i njezina
stvorenja, kraljevski grad i bojno polje. Sve je izgubilo važnost. Na vrhu
planine nazirala su se vrata u rajske predjele.

Judištirina žena i braća putem su
izdahnuli. Samo se jedan preplašeni pas lutalica priključio samotniku.
Judištira je bio sam, kao što je čovjek sam pred licem smrti.

Odjednom na strmini više njega zablista
nešto prekrasno. Bila je to kočija nebeskoga kralja Indre. Kočija se zaustavi
kraj Judištire. Bog Indra pozove kralja u kočiju, kojom će ga odvesti u raj.

Ali Judištira reče Indri, bogu neba:

“Neću unići na rajska vrata, ako
ona nisu otvorena i za moju ženu i braću”.

“Tvoja kraljica i tvoja braća već
se nalaze u raju”, blago odgovori bog Indra.

Judištira tada koraknu prema kočiji,
radostan. Pas ga je slijedio. Reče tada Bog neba:

“Oj kralju, nebo nije za pse! Ova
nečista životinja ne može u istu kočiju s Bogom”!

Judištira zastade.

“Onda ni ja ne mogu u kočiju”,
tiho reče. “Onda ni ja ne mogu u raj”!

“Ne budali, kralju”, nato će
Bog. “Nisu svi pozvani u nebo. Ti si nebo zaslužio svojim neporočnim
životom. Ovaj pas je niže biće, bez svijesti i savjesti. Takvo biće nema
pristup u raj! Poslušaj me i uđi u kočiju, tvoja te braća i  žena čekaju u mojim dvorima”!

“Ah”, reče kralj Judištira,
“vrati se u nebo i ostavi me ovdje, s ovim jadnim psom koji se meni utekao
za zaštitu. Jer ja za života nikada nisam napustio bića koja su u mene potražila
utočište, koja su me zamolila za pomoć. Ja neću napustiti ovoga psa ni za kakve
rajske slasti i lasti”!

I kralj se okrenu da pođe. No imao je
što i vidjeti: pred njim više nije stajao kukavni, preplašeni pas, već bog
pravde i ispravnosti, Dharma, u svemu svojemu sjaju i moći. A s nebesa zaori
pjesma u čast kralja koji je bio voljan žrtvovati raj za ljubav bespomoćna i
napuštena psa.