Škola za sutra

Bez
obzira što sam i sam kršten, moram ipak priznati da u potpunosti dijelim
mišljenje spomenute kolegice (čije me radijske emisije u posljednje vrijeme osobito
inspiriraju), te svakako pozdravljam izbor ove veoma nepravedno
zapostavljene teme o kojoj publika u Hrvatskoj  ima veoma malo prilike slušati, gledati i
čitati.

Jednoga
dana kada ministar obrazovanja zatvori pitanje zdravstvenog odgoja, vjerujem da
će i on sam tome posvetiti više vremena i pažnje. U ovom dijelu ministarskog mandata
nismo o tome imali prilike čuti neko njegovo konkretno razmišljanje, ali obzirom
na opis radnog mjesta – koje podrazumijeva planiranje hrvatskog školstva u budućnosti
– samo je pitanje dana kada će i tema waldorfske pedagogije stići na dnevni red
sjednica vlade. To je naprosto i obveza koja proizlazi iz potrebe jedne moderne
demokratske države da vlastiti odgojno -obrazovni sustav uredi prema
standardima građanskog pluralizma.

Kriza
u današnjem školstvu upravo traži organizacijska rješenja kroz različite
pedagoške modele, od kojih waldorfska pedagogija nudi puno više od očekivanog.

Obzirom
da u svim ovakvim prilikama uvijek volim dati riječ kompetentnijim osobama od
mene, u pripremi za ovu temu razmišljao sam koga bi bilo pametno pozvati u
pomoć. Kako je sasvim sigurno da se doista radi o “školi za sutra”, odlučio sam
dati riječ mladim studentima sa Filozofskog fakulteta u Rijeci: Nikolini
Belošević, Ivanu Brautu, Moreni Čikada i Željku Jurjeviću, koji su pod
mentorskim vodstvom nositeljice kolegija Opća pedagogija, dr. sc. Kornelije
Mrnjaus, veoma korektno obradili ovu temu u jednom seminarskom radu.

Iz
kompletnog sadržaja biti ću slobodan prema vlastitom izboru prenijeti kratke i
koncizne dijelove završnih poglavlja – sažetka i zaključka, koje ovom prigodom
prenosim obrnutim slijedom od onoga kako je iznijeto u izvorniku  – uz veliku preporuku svim roditeljima,
učiteljima i nastavnicima (a poglavito ministru Željku Jovanoviću) da pročitaju
cijeli
seminarski rad, kako bi, stječući korisne informacije, jednoga dana i sami
mogli donijeti odgovornu građansku i političku odluku o ovom pitanju.

Sažetak

Waldorfska pedagogija je oblik pedagogije koji se temelji na filozofskom,
duhovnom i znanstvenom učenju austrijanskog filozofa Rudolfa Steinera, osnivača
antropozofije. Ovaj oblik odgoja i obrazovanja u sebi sadrži ideje pluralizma,
multikulturalizma, demokratičnosti i negiranja tradicionalizma, a u poučavanju
koristi interdisciplinarni pristup s praktičnim, umjetničkim i konceptualnim elementima.
Waldorfski pristup naglašava ulogu imaginacije i intelektualnog razvoja što
uključuje kreativne i analitičke komponente. U ovom školama uloga učitelja
drastično se razlikuje od klasičnog te on ima ulogu osobe koja usmjerava i
pomaže dječji razvoj i učenje. Također, učitelji imaju veliku slobodu u
definiranju kurikuluma i strukture pojedinih predmeta.

Prva škola ovakvog tipa osnovana je 1919. godine za djecu zaposlenika
tvornice duhana Waldorf Astoria u Stuttgartu. Od tad broj Waldorfskih objekata
neprestano raste pa ih danas u čitavom svijetu ima preko 900. Tako i u
Hrvatskoj djeluju dvije škole (Zagreb
i Rijeka) i osam vrtića (Zagreb,
Rijeka i Split).

Zaključak

Kratko razmatranje osnovnih značajki waldorfske pedagogije ukazuje na mnoge
različitosti u pristupu, ciljevima i metodama odgoja u odnosu na uobičajene (standardne)
škole kod nas i u svijetu. Postavimo li si na prvom mjestu pitanje kakav odgoj
zaista želimo, te na objektivna očekivanja preslikamo rezultate obaju navedenih
procesa dolazimo do zaključka da je waldorfska pedagogija (kao i neke slične
slobodne škole), ma koliko joj neki prigovarali zbog antropozofske podloge, puno
bliže onome što smatramo idealom odgoja.

Rudolf Steiner je još početkom XX. st. odredio dijete kao osnovu na kojoj počiva
budućnost čovječanstva, te mu iskazao posebno poštovanje, naglašavajući važnost
razvoja njegove tjelesne, duhovne i duševne dimenzije, uz maksimalnu orijentaciju
na odgoj ka slobodi, jednakosti i bratskom uvažavanju drugih. Steinerov pristup
poštuje čovjekove razvojne etape (koje se uvelike poklapaju sa rezultatima Piagetovih
istraživanja), te za svako pojedino sedmogodišnje razdoblje određuje poseban
segment kao fokus odgojne djelatnosti. Tako je u najranijem periodu sve usmjereno
na razvoj motorike, osjetila i mašte djeteta, te učenje kopiranjem modela.

U drugom se razdoblju težište prebacuje na estetsko-umjetnički smisao, ali
i na suvereno prosuđivanje, a osim kooperativnosti unutar zajednice, bitna je i
privrženost (poštovanom) autoritetu. Do kraja trećeg razdoblja mlada bi osoba
trebala imati izgrađen sustav vrijednosti, stavova i navika do te mjere da bude
sposobna samostalno ploviti kroz život, samoizgrađivati se i potpuno
ostvarivati.

Waldorfska pedagogija kao jedno od osnovnih načela postavlja sveobuhvatan odgoj
čovjeka, koji se provodi od najranijeg djetinjstva, preko dječjih vrtića i
škola, pa sve do zrelih godina. U ranom periodu osobito je važna suradnja
roditelja i nastavnika, koja je često zanemarena u „klasičnim“
odgojno-obrazovnim ustanovama. Steiner je vrlo rano uočio važnost utjecaja svih
segmenata djetetove okoline na njegov razvoj, te u tom smislu nastojao povezati
dom i školu u jedinstvenu, harmoničnu cjelinu koja pruža optimalne uvjete za
izgradnju ličnosti. U današnje vrijeme, kada su mnoge općeljudske vrijednosti
dovedene u pitanje, waldorfska pedagogija trudi se vratiti dignitet
čovječnosti, toleranciji i društvu, usađujući u mlada bića ljubav prema
prirodi, bližnjima, radu i učenju. Koliko li ponosa osjeća svatko od nas kad samostalno
i uspješno ostvari planirani cilj?! Tada nije bitna ocjena niti usporedba s
drugima – bitna je sreća kao produkt samorealizacije.

Zato u waldorfskoj školi nema numeričkih ocjena niti ponavljanja razreda,
jer ne postoji dijete apsolutno nesposobno da pokaže napredak. Znanja se
usvajaju prvenstveno konstruktivističkim metodama, pri čemu je nastavnik
svojevrstan posrednik između učenika i knjige (koju se kao nastavno sredstvo u
waldorfskoj školi izbjegava). Učenju radi usvajanja znanja (a ne radi ocjena)
pridonosi i rad po epohama, te točno određeni ritam nastave koji prati ritmove
prirode i ljudskog razvoja. Misao vodilja cijelog obrazovnog procesa je: „Glava
–srce – ruka“ – što znači da je najprije potrebno upoznati, shvatiti, osjetiti
i spoznati pojave i osnovne principe na kojima se zasniva sve ono što dijete
okružuje, da bi se moglo naučeno primijeniti u praksi. Iz tog se razloga u
waldorfskoj školi izbjegava upotreba suvremenih elektronskih medija sve do
viših razreda, kada je dijete sposobno shvatiti njihove principe rada. Sve do tada
dijete se nastoji odgajati u suglasju s prirodom, kroz igru, poticanje kreativnosti
i rad na otvorenom, čime se sprječava ovisnost o televiziji i video igricama.

Euritmija je specifičan način usklađivanja duhovnih, duševnih i tjelesnih segmenata
djeteta, te je kao takva jedna od temeljnih aktivnosti u waldorfskoj školi ili
vrtiću. Pjevanje, verbalno i likovno izražavanje, ručni rad i tjelovježba nisu
samo pomoćni predmeti (kako ih se često doživljava u uobičajenim školama), već
su ravnopravni učenju jezika, prirode, matematike i sl, čime je obuhvaćen
integralni odgoj svih djetetovih aktivnosti.

Zamjerke waldorfskoj pedagogiji uglavnom su upućene na njenu povezanost s antropozofijom,
neuobičajen način izvođenja nastave bez udžbenika i medija ili opisno ocjenjivanje
zbog kojeg djeca moraju polagati dodatni razred na kraju škole ukoliko se žele upisati
u neku drugu (ne waldorfsku) srednju školu ili na fakultet. Praksa je pokazala
da je kod nekadašnjih waldorfskih učenika, po dolasku u „normalnu“ srednju
školu, potrebno izvjesno razdoblje prilagodbe, nakon kojeg oni pokazuju bolje
napredovanje od ostalih učenika.

O tome koliko je waldorfska pedagogija uspješno osmišljena govori i
činjenica da se održala do danas, te da je svježa i aktualna jednako koliko i u
vrijeme nastanka. Postojanje ove, kao i drugih alternativnih škola, odraz je
pluralizma i demokratičnosti pojedinih zemalja, a potvrda toga je i brojnost
takvih škola u razvijenim državama.