Škola na daljinski

Ako
uzmemo u obzir da aktualna Dječja pravobraniteljica nije školski pedagog i nema
iskustva u radu sa učenicima, onda se odgovor na postavljeno pitanje nameće samo
po sebi. Praksa, međutim, to ne potvrđuje; štoviše, kompetenciju učitelja po
ovom pitanju ( a sve po slovu zakona) zaobilaze i kolege stručni suradnici (socijalni
radnici, psiholozi i pedagozi) čije mišljenje je također hijerarhijski
postavljeno iznad njihovog.

Ima
li tu logike?

Po
meni, nema. Uz dužno poštovanje cjelokupnog 
(pojedinačnog) stručnog znanja  iz
područja  ljudskih (dječjih) prava,
sociologije, psihologije i pedagogije, moramo konstatirat da neposredni odgojni
rad nije samo jedno od toga, već sve to zajedno – u potrebnoj mjeri koje nalaže
struka.  A to objedinjeno znanje posjeduju
samo oni kojima je odgoj i obrazovanje usko zanimanje – dakle, učitelji (nastavnici).

Sa
mojeg osobnog stanovišta, to je ujedno i pravi pogled na razinu kompetencije kada
se donose odluke ovakve vrste.

Samim
time može se zaključiti da je cjelokupni zakonodavni sustav koji uređuje odnose
učenika i učitelja postavljen naopačke. Umjesto da uloga učitelja u donošenju odluka
o uspostavi represivnih mjera kontrole bude presudna, ona se uzima kao krajnje
sporedna.

Razlog
tome je sasvim bizaran: nepovjerenje u odgovornost onih kojima smo povjerili
našu djecu na nekoliko sati dnevno, sa zadaćom odgoja i ČUVANJA – što
podrazumijeva osiguranje kvalitetne školske nastave, garanciju duševnog mira i  fizičke sigurnosti (lišeno straha od svake
vrste vršnjačkog nasilja koje im prijeti iz susjedne školske klupe).  

Nepotrebno
je uopće naglašavati da takva visoka razina odgovornosti zahtjeva, sukladno
tome, i najvišu moguću  razinu autoriteta
koju je apsolutno nužno uspostaviti na svim izvršnim mehanizmima pedagoške
kontrole – kaznama i nagradama…i ona
mora biti PRVENSTVENO u rukama UČITELJA.

To
nije teorijska filozofija, nego čista 
FIZIKA, čija se metodika u nekim vidovima odgojne prakse može izraziti
matematički.

Primjer:

Snaga
zakretnog  momenta glavne odgojne mjere RAZGOVORA ( kao primarne metode kojom učitelj
nastoji ponašanje učenika iz jednog smjera zaokrenuti u drugi)  proporcionalna je jakosti  zakretnog momenta rezervne odgojne mjere REPRESIJE koja učitelju stoji na
raspolaganju.  

Drugim
riječima, sa stanovišta  izgradnje
vlastitog autoriteta, nije isto da li učenika koji je učinio neki prijestup nismo
kaznili zato jer nismo htjeli ili
zato jer nismo mogli. Učenici to
jako dobro uočavaju i cijene razliku…a shodno tome i reagiraju.

To
je pravilo koje se u pedagoškoj praksi sustavno zanemaruje.  Učiteljima, čija bi riječ u razredu trebala biti
zakon ( i zakonom je zaštititi),  oduzimaju se sve represivne ovlasti, a izbor
disciplinskih mjera i nadležnost za njihovo izricanje prenose na neke druge (više)
strukture u odgojno-obrazovnom sustavu (daleko izvan razreda).  

Tako
nešto nema logike. Izvedba školskog sata  predstavlja upravljački proces u kojem razina reda,
mira i discipline ima svoje stroge granice.  Oduzeti nastavniku glavne mehanizme kontrole,
prepuštajući ih u ruke drugih službi,  isto je kao da komande neposrednog upravljanja
avionom prepustimo kontroli leta.  Gospoda vas mogu usmjeriti, ali ne i uspješno
prizemljiti.

Slično
je i sa školom…. Razredom i zrakoplovom ne upravlja se daljinski.