“Samo mu damo ruku i podignemo ga”

Tako
kaže Borna Lulić, mladi profesor filozofije i autor vrlo edukativnog romana
Povratak vitezova, koji metodiku odgoja i obrazovanja vidi (slikovito rečeno) kao
strasnu vitešku borbu između dobra i zla – gdje  pobjeda i viteška čast pripada samo onima koji
jašući kroz život u duhu  ljudskih vrijednosti, uspiju zadržati jedinstvo misli riječi i djela.  

Mnogi
odrasli skloni su reći da je to utopija, ali važnije od toga je svakako
činjenica da profesoru Borni vjeruju mladi, koji njegova predavanja na
zagrebačkoj Brillijant akademiji prate s velikim zanimanjem i pažnjom.

A
PAŽNJA mladih nije šala…To je veoma ozbiljna i komplicirana stvar… Pažnja
prikuplja informacije, informacije stvaraju slike, slike stvaraju osjećaje,
osjećaji stvaraju karakter. Dijete u
kojemu danas raste ljubav, sutra kada odraste dijeliti će ljubav svima oko sebe
– na ponos i čast svoje obitelji…za dobrobit prijatelja, sugrađana…domovine i
nacije.   

Biti
svjestan ovog METODIČKOG procesa, najveća je vrlina svake zrele i ODGOVORNE
odrasle osobe. Kao roditelji i učitelji, združeni u Jedno, takvi ljudi čine
glavni Stožer za obranu zemlje…svih gradova i sela…na svakom pedlju svoje
domovine… Jer jedino što sve nas može ugroziti smo mi sami – opterećeni nekim
ružnim slikama koje smo pobrali u mladosti.

Ljudski
je biti slab, čak i onda kada ta ista slabost znači pokleknuti pred vlastitom
vjerom koja uči ljubavi i oprostu – ali tu istu slabost nitko nema pravo
prenositi na svoju djecu.

Zato
jedina prava ratna viteška komanda u
ovim nemirnim mirnodopskim uvjetima glasi: Odgovorni naprijed, ostali STOJ!

Treba
ju izgovoriti jasno i glasno…usmeno i pismeno…na svim jezicima i pismima koji
postoje u ovoj državi…Jer veoma je važno skrenuti PAŽNJU da ljubav ne poznaje
granice, i sve koji tako misle treba pozvati naprijed i propustiti u PRVE borbene
redove.

To
je jako bitno, iz prostog razloga što slika
i ton iz prvog reda uvijek
izaziva najveću pozornost. Zato nije isto jesmo li bliže ili dalje od glasa
mira, ljubavi i razuma.

A
kako to izgleda kada djeca imaju sreću da je prvi red do njih potpuno normalan,
govori i jedan divan metodički primjer iz osnovne škole Siniše Glavaševića u
Borovu naselju, zabilježen u jednom šestom razredu perom vukovarske književnice
Ivane Šimić Bodrožić:

Sav razgovor je bio toliko afirmativan i pozitivan u smislu
suživota, a završen je tako da je jedan od učenika ispričao svoje iskustvo koje
bi trebalo, po mom mišljenju, stajati na ulazu u školu:  ”Između nas nema
nikakve razlike, ja treniram košarku sa Hrvatima, i jedina razlika među nama je
kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome
udari ‘faul’, nikad ne kažemo da je to zato jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga.”

Tog dana iz škole sam izašla puna pozitivnih osjećaja, smatrajući
kako uz djecu tog šestog razreda ovaj grad ima šanse za bolju budućnost.

I zato je
obrazovanje za obraz (gdje su ljudske vrijednosti stopljene u misli riječi i
djela) pitanje smisla i temeljnog opstanka čovjeka – rekao bi prof. Lulić.