Raspored dežurstva

Nalazimo se u ogromnom industrijskom kompleksu Kaesong, u
zajedničkom vlasništvu Sjeverne i Južne Koreje, na sjevernokorejskoj strani
granice. Riječ je o proizvodnim pogonima podignutim 2004. godine, u vrijeme
dobrih odnosa između dviju država. Iako većinu zaposlenih čine sjevernokorejski
radnici, niti broj južnokorejskih nije mali – radi se o nekoliko tisuća,
uglavnom zaposlenih u upravi – no sasvim dovoljan za razvoj dobrosusjedskih
odnosa i prilika da narod shvati kako i sa druge strane granice žive ljudska
bića, u potpunosti nalik njima.

Njihovo zajedničko radno vrijeme prolazi u miru, i taj mir traje
godinama, jer se radnici obaju strana za njihove prilike ponašaju nenormalno – jedni drugima vjeruju – što u odnosima
dvaju naroda djeluje potpuno neprirodno. Dapače, normalno je da se sjeverna i
južna braća  gledaju preko nišana, a
program obrazovanja jedne i druge zemlje tako je ISPROGRAMIRAN da se takvo
stanje i održi, i za sada ono funkcionira toliko savršeno da ta šačica nenormalnih ne predstavljaju bitan
faktor u pogledu destabilizacije nestabilnosti, odnosno pretvaranja nestabilne
zone na rubu rata, u stabilnu zonu mira i suradnje.

“Od prijetnji ratom
velikih sila, više me brine navijačko raspoloženje malih ljudi” – glasi
rečenica na Facebook stranici jednog mog prijatelja, koja mi se savršeno uklapa
u ovu kolumnu. Ne treba reći da se radi o potpuno normalnim “malim” ljudima,
kojima navijačke strasti često puta oduzmu pamet – što je isto tako sasvim normalno.

Sretni su vođe koji
imaju takve navijače – ma bili oni Balkanci ili Koreanci, jer bez njihove
podrške potpuno je nezamislivo lansirati rakete, pokrenuti tenkove, ratne
brodove i zrakoplove… Ali još je važnije to da se s njima – tom ne-mislećom-masom
–  uvijek može krenuti u akciju na JURIŠ.

A juriš je – zna se – komanda za brze grupne i masovne
operacije u kojima samo jedan misli, a ostali ga slijede. I sve je dobro dok je
taj mislilac pametan, ali kada njegova pamet zakaže, onda se nedostatak
razmišljanja ostalih pokaže katastrofalnim. To je čista sociologija; ostalo je
matematika – što je veća masa to je veća i katastrofa.

Nama je to jako dobro poznato – a pogotovo radnicima
industrijske zone Borovo – samo što još uvijek ima puno onih koji nikako iz
toga ne mogu izvući pouku.

Ista je stvar i s Koreancima (sjevernim i južnim). Kada bi
svi uključili mozak, akcije njihovih vođa odmah bi stale, i nastala bi pauza
dovoljno duga da se ljudi o svemu dogovore – bez raketa i jurišnih rješenja.

Svako tko imalo razmišlja shvaća da bi to bilo sasvim
normalno, toliko da normalnije ne može biti. 
Ali takva očekivanja, naravno, nisu realna, jer cijeli današnji svijet
liči na jednu veliku psihijatrijsku bolnicu, u kojoj je po samoj prirodi stvari
 raspored normalnosti totalno poremećen. Ako
je čovjek lud onda je NORMALNO da je nenormalan – zar ne? Tako je u svim umobolnicama
i u koju god da čovjek zađe svuda je stanje isto. Mijenja se samo onaj poznati
tim ’liječnika bez granica” koji obilazi, nadzire i pomaže najveće svjetske
ludnice – od Balkanskog do Korejskog poluotoka.

Pitanje je samo tko je danas dežuran? Francuzi, Nijemci,
Rusi, Britanci… ili Amerikanci?