Priroda društva

U
neposrednoj blizini mojega stana nalazi se nekoliko velikih prodavaonica mješovite
robe. Sve su u vlasništvu poznatih trgovačkih lanaca, ali najčešće kupujem u
jednoj od njih. Razlog tome  nisu povoljnije
cijene, već naprosto neka dugogodišnja navika koja s vremenom postane rutina. Kao
što pijanci imaju svoju omiljenu gostionu u kojoj svaki mjesec ostave dobar dio
svoje plaće, tako imam i ja svoju omiljenu trgovinu u kojoj pretežito praznim svoj
(omiljeni) novčanik. U mjesečnom iznosu to je nekih 2.000,00 kuna, što završni
godišnji račun dotjera blizu 25.000,00. Molim blagajnicu Editu (koja mi je dala
povod za ovu tužibabu) da (zajedno sa svojim šefom) izračuna koliko je to
majoneza u tubi!?

Razlog da
se malo poigramo ovom neobičnom računicom jedan je pomalo bizaran događaj koji
se zbio upravo na mjestu moje (do jučer) najdraže šoping destinacije (ime
potpuno nebitno), gdje sam prije neki dan doživio po mene vrlo neugodno
iskustvo. A sve zbog jedne obične majoneze.

Priča ide
ovako:

Rano jutro,
krenem ja u popunu svojih dnevnih prehrambenih zaliha. Kako mi je to bila već druga
tura toga dana, nije mi se više dalo puno šetat, stoga, da si skratim put i
vrijeme, skrenem sa svoje uobičajene šoping trase u jednu bližu samoposlugu. No malo je od toga bilo koristi, jer od svega
što mi je trebalo našao sam samo konzervu tune i tubu (nesretne) majoneze. Platim
to što imam i (ne čekajući račun) produžim
do SVOJE najdraže  samoposluge, s namjerom da se tu dokrcam. Domaćinski
orijentiran, nije mi trebalo puno da se snađem među policama.  Za par minuta, ne više od dvije-tri, uzmem
sve što mi treba i stanem u red na kasi. U jednoj ruci košarica u drugoj kesica sa tunom i majonezom. Blagajnica
mlada, znana po tome što je rijetko nasmijana, dočekuje me ozbiljna lica.

 

– Dobra
dan! – pozdravi službeno.

– Dobar
dan! – otpozdravim jednako.

– Imate li
karticu za skupljanje bodova?

– Imam (naravno
da imam, ja sam stara vjerna
mušterija).

– A imate
li račun od ovoga što nosite u kesici?

 

Upss…prvi
puta u životu doživio sam takvo pitanje, koje na ovom mjestu zvuči veoma
nezgodno. U koloni iza mene, odjednom tajac. Sumnjičavi ton revne prodavačice sugerirao
je izvanredno stanje na blagajni. Cijeli red se pretvorio u uho. Ni malo se ne
osjećah ugodno.

 

– Zašto
pitate? – upitam naivno.

– Zato jer
ove artikle koje imate u kesici imamo i mi u našoj trgovini.

– Ne,
mislim da nemam… (jasno da nemam kad ga, tukac, nisam uzeo).

– Onda vas
molim da ubuduće vaše osobne vrećice sa robom ostavljate u ormariću na ulazu.

 

Zemljo,
otvori se. Iznenadni policijski nastup neljubazne blagajnice jasno je izražavao
njenu otvorenu sumnju u moje poštenje, bez ikakvog ozbiljnog povoda. Pitam se s kojim pravom?

Najprije,
po kojem zakonu ili pravilniku su kupci dužni ostaviti svoje osobne stvari u
ormariće na ulazu, na kojima (usput rečeno) piše upozorenje da za to vrijeme
trgovački centar ne odgovara za njihovu sigurnost?

Dalje, tko
je ovlastio trgovce da smiju zaviriti u osobne stvari koje kupci nose sa sobom
i tražiti od njih da im se za iste predoče računi?

Nije
upitna njihova namjera, nego način potpuno neprimjeren ophođenju sa mušterijama.

Ako i
postoji potreba za utvrđivanjem (sumnjivog) porijekla sadržaja nečije vrećice,
onda to sigurno nije posao prodavačice, nego profesionalnog osiguranja čije
postupanje je strogo propisano, uvjetima i valjda, nekim strogim pravilima o postupanju
(kada za to postoji osnovani razlog).

Tražeći
odgovore na ova pitanja procunjao sam malo internetom, ali o tome nigdje ni
riječi. Umjesto pravnih regula i propisa o pravima i dužnostima koji obvezuju
kupce na određeno ponašanje u trgovačkim centrima, našao sam samo hrpu
identičnih pritužbi ogorčenih ljudi koji su slično iskustvo proživjeli na
drugim mjestima. Reakcija svih je gotovo ista: „Od mene više neće vidjeti ni
lipe.“

I ja se
razmišljam da postupim isto. Svojih 25 tisuća kuna, koliko na godinu ostavim u
njihovoj kasi, rado ću potrošiti negdje drugdje – tamo gdje osoblje trgovine,
osim novčanika, poštuje i moje dostojanstvo. Nije u pitanju taština, stvar je naprosto
principa.  

Eto, tražili
su račun za majonezu pa im ga dajem.

Kalendar događanja

Festival
  • 12.09. – 19.09.
  • (19:30)

14. vRIsak – riječki sajam knjiga i festival autora

14. Vrisak održat će se od 12. do 19. rujna na nekoliko lokacija, a donosi tridesetak događanja uživo, niz digitalnih programa i nekoliko okruglih stolova...

Detaljnije

Projekcija
  • 14.09. – 18.09.
  • (21:00)

History Film Festival u Art-kinu

Svečano otvorenje History Film Festivala u Art-kinu održava se 14. rujna u 21 sat, nakon čega slijedi projekcija novog filma Branka Schmidta "Demo", uz gostovanje filmske ekipe. ...

Detaljnije

Izložba
  • 14.09. – 25.09.
  • (19:00)

„Floating Garden“ Maje Strgar Kurečić u Galeriji Principij

Serija fotografija „Floating Garden“ zagrebačke fotografkinje Maje Strgar Kurečić, koja je osvojila brojne prestižne svjetske nagrade, postavlja se u Galeriji Principij...

Detaljnije

Festival
  • 17.09. – 19.09.
  • (18:00)

24. Rikon u Art-kvartu “Benčić”

Riječka konvencija fantastike u svom 24. izdanju donosi tri dana bogatog sadržaja ljubiteljima fantastike, znanosti, društvenih igara, kvizova i kreativnih radionica...

Detaljnije

Književni susret
  • 23.09.
  • (19:00)

Knjiga na nezgodnim mjestima: Jasen Boko u Omišlju (s naftnim terminalom u pozadini)

Gradska knjižnica Rijeka najavljuje druženje s Jasenom Bokom, poznatim hrvatskim putopiscem i dramaturgom...

Detaljnije

Predstava
  • 23.09.
  • (20:00)

Komedija “Jel’ tako, Zorane?” dolazi nasmijati Riječane

Kazalište Moruzgva ponovno gostuje u Rijeci, ovoga puta sa svojom najnovijom predstavom nastalom u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika...

Detaljnije