Znam da nekima ne
izgleda razumno, stoga razmatranje zaključka o nužnosti daljnjeg širenja i
jačanja lokalnih županijskih ureda nastavljamo psihoanalitički.
Gledano
frojdovski, njihova teritorijalna potreba proizlazi iz potisnutog erosa ega – sebične
ljubavi građana prema užem zavičaju i podsvjesne želje za samoopredjeljenjem do (financijskog) samoodcjepljenja, što nikome
još nije donijelo neko osobito psihičko dobro (očekivanu količinu sreće i
životnog zadovoljstva).
Ali zato
postoji jungovska teza koja otvara pitanje kozmičke
slobode, a nju je moguće dosegnuti samo uz uvjet totalnog katastarskog
razgraničenja sa svim postojećim susjedima – počevši od kućnog broja, ulica i
gradova…pa sve redom preko zemljopisnih regija i država.
Zašto?
Politički
odgovor je nemoguće dati. Lakše ćemo stvari objasniti filozofski.
Sloboda je,
kažu mudraci, stanje razboritog uma koji svu odgovornost za vlastiti život preuzima na sebe, a to je u biti
stvar vlastitog izbora. Problem je jedino taj što nismo dovoljno duhovno sazreli
pa su nužna izvjesna politička rješenja koja će nas na to sama prisiliti i s
vremenom osvijestiti.
Socijalistički
projekt tvornice radnicima, zemlja seljacima
bio je na dobrom putu, ali utjecaj partije u planskoj ekonomiji nije imao mjeru,
što je u narodu stvaralo dojam da su nam za sve krivi komunisti, i time totalno
smanjilo kolektivni osjećaj društvene odgovornosti. Naravno da se onda takvo
društvo, s tolikim brojem neodgovornih samoupravljača, moralo raspasti. Ni trinaesta plaća, ni jeftina odmarališta,
ni plaćeno bolovanje nisu nas mogli spasiti.
Poslije toga
smo se rastali i povukli u svoje države, ponijevši sa sobom nešto malo
zajedničkih dugova i nasljednu kolektivnu dijagnozu: kronični sindrom psihičkog
poremećaja teritorijalnog identiteta. Prognoza bolesti glasi: sporo se liječi i
jako je teško za izdržat.
Vidjelo se
prije nekoliko dana kako su se osjećali Šibenčani kada su samo na trenutak
pomisli da će mentalno i duševno morat živjeti u Zadarskoj regiji… Ali i sami
Zadrani kojima je prijetilo da završe u Splitskoj ili Riječkoj. Bilo je strašno
za gledat, a kamoli za proživjet.
Na svu sreću javio
se odgovorni župan koji je smirio strasti, objasnivši uznemirenom puku da je
samo riječ o pokaznoj vježbi, kako bi se ispitala granica političke labilnosti
građana, što je imalo za cilj da neozbiljni pojedinci konačno shvate kakve dramatične
posljedice može izazvati jedna takva politička odluka.
No svakako bih
želio naglasiti da ova lažna borbena uzbuna nije utjecala na moj osobni stav. Zagovaratelj
sam veće administrativne podjele države, na što je moguće manje teritorijalne
jedinice, iz jednog prostog razloga. Osim onog dobrog osjećaja psihičkog
blagostanja da smo svoji na svome, takva usitnjena razina lokalne samostalnosti
podrazumijeva i ono glavno: preuzimanje više upravljačke odgovornosti za svoju
sudbinu na vlastita leđa. Što je veoma dobro sa stanovišta građanskog odgoja i
dobrosusjedskih odnosa – jer nema prebacivanja krivnje na drugoga. Zato,
živjele županije i samoupravni kapitalizam.
Ili da ja još izbrojim
do 15?
Podijeli na društvenim mrežama