Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more

Živa u termometru ne
spušta se ispod 30 stupnjeva, u tramvajima je gužva i ne šire se ugodni
miomirisi, a zagrebačkim ulicama nikako da zapuše vjetar. Došao je trenutak
kada su sve pozitivne strane studiranja u Zagrebu pale u vodu jer Zagreb nema
more. Ljetni ispitni rok noćna je mora svih studenata, a najviše onih bez klime
u stanu ili domu. Da bi stvar bila gora, baš u vrijeme ispitnih rokova odvija
se InMusic festival. No ovo nije još jedna priča o lošim stranama Zagreba, već
o tome kako mi je voljena Rijeka pomogla kada mi je bilo najteže.

S obzirom da u stanu
nemam klimu, kao i većina studenata podstanara ili onih u domu, pokušala sam ohladiti
stan na sve moguće načine. Prvo sam mokri ručnik objesila na vrata od balkona,
pa kad vjetar zapuše ohladit će stan. Ali ljeti u Zagrebu vjetar ne puše. Zatim
sam ispred uključenog ventilatora stavila led u čaše. Rezultat toga bila je
samo velika lokva na sredini dnevnog boravka. Onda sam ventilator uperila u
otvoreni hladnjak koji je ubrzo počeo proizvoditi čudne zvukove pa sam i od te
ideje odustala. Nakon još nekoliko neuspjelih pokušaja spremila sam se i
krenula u knjižnicu.

Izlazim na užareni
asfalt i sjedam u tramvaj. Na putu prema knjižnici prolazim pored parka
Zrinjevac. Odlučila sam tu izaći i na neko se vrijeme opustiti u debelom hladu
ispod visokih i gustih krošnji. Tako sjedim i razmišljam što mi je ovo trebalo.
Mogla sam sad biti na plaži u Kostreni s nekom drugom knjigom u ruci pa se u
pauzi od učenja ohladiti u moru. Fali mi Rijeka i želim ići doma. I baš u tom
trenutku ispred mene se našao čovjek koji mi je popravio dan. Bio je mi je
nepoznat, ali u desnom uhu imao je naušnicu na morčića. Mali zlatno-crni morčić
koji mi je htio reći da Rijeka nije samo na Kvarneru. Rijeka je svugdje gdje
sam i ja jer ju nosim u srcu.

Morčić mi je također
poručio da što prije naučim i prođem ispite, to ću se ranije vratiti kući. S
obzirom da svi studenti u vrijeme ispitnih rokova postanu pobožni, i ja sam
pogledala u nebo i zahvalila se na čovjeku s morčićem u uhu. Jer da nije bilo
njega, možda bi i krajem ljeta morala tražiti dobro mjesto za učenje. A sada s
indeksom punim potpisa spremam kofere i žurim u Rijeku, a brige oko učenja
ostavljam za sljedeći semestar i veljaču, kada ću smišljati razloge zašto mrzim
zimski ispitni rok u Zagrebu. Do tada nosim morčića na lančiću oko vrata pa
možda jednog dana i on pomogne nekom nostalgičnom Riječaninu.