Prijatelji zauvijek

Bila je
topla ljetna predvečer. Okupljeno
društvo starih školskih prijatelja nijemo je sjedilo na morskom žalu. More se
nikada nije činilo tišim nego tada.

 – Zašto se to dogodilo baš njemu… najboljem od
svih nas? – šaptom prozbori Marija, ne očekujući ničiji odgovor; samo je glasno
razmišljala, prateći svjetlo odlazećeg broda na dalekoj pučini.

Nitko dugo
ne reče ništa. A onda Petar prekine šutnju:

– Do jučer
sam se bojao smrti. A ovoga časa spreman sam umrijeti.

– Petre… –
izusti djevojka, osjećajući trnce po tijelu.

– Ne,
Marija…nema tu nikakve sablazni… Cijelim svojim bićem osjećam život više nego
ikada  prije.… Mnogi su odlazili prije
njega, ali nitko do sada u mojoj svijesti nije za sobom izbrisao tragove vlastite
smrti…Jedino on!…Na njegovom spokojnom licu vidio sam samo poruku: Doviđenja
prijatelji!….

Mariji
suze kliznu niz obraz. Svjetlo u daljini već je odmicalo za horizont i ona u
mislima pođe za njim. Njezin nepokorivi ateizam bijaše na kušnji.  

– Ako i
postoji Bog, onda je to Život – prosvijetljeni bitak ljudske osobnosti…Uostalom,
tako je i rečeno u Pismu…Svi smo rođeni
na Njegovu sliku…A ta nas istina čini besmrtnim.

Poželi to
izreći naglas, ali u tom trenutku lagani val oplahne obalu…Mogao je doći samo
od broda koji se već polako gubio u sutonu dana, tamo na mjestu gdje se more
spaja sa nebom. Tihi morski šum zaustavi riječ i njezinu svijest ispuni neko mistično
blaženstvo. Osjeti odjednom uzvišenost vlastitog bića, odvojeno od svijeta, koje
se ne upliće u život, već samo promatra i svjedoči u vremenu…A vrijeme
prolazi… U njemu vidi sebe, kao djevojčicu i ženu, vidi dječaka i čovjeka sa
kojim dijeli ulogu majke i oca…njihovo odrastanje i starenje…I sve to prolazi
mimo nje. Ona spoznaje da je samo lik u nekoj dugoj kozmičkoj drami, sa nizom zemaljskih
epizoda. Ali nju se to nimalo ne dotiče. Poslije svakog svršetka ona samo skida
kostim sa sebe i silazi s pozornice.

Dugo je još
ostala tako, uronjena umom u vremenske slike koje su same prolazile njezinom
sviješću.

„Marija!“
– prene ju  glas prijatelja – Trebamo
poći, već je kasno. Neki od nas moraju na put. Ti si zaspala.

– Zaspala?…Da
– osmjehne se – bit će da jesam… I sanjala sam nešto lijepo… Divna je spoznaja
da imaš prijatelje koje ćeš zauvijek nositi u svome srcu… i prekrasan osjećaj
kad  postaneš svjestan da tome ne postoji
kraj.    

(U spomen na
D. O.)