Priroda društva, Davor Suhan

U
takvim prilikama naravno da su svi pod stresom, čak i oni najkonkurentniji, pa ne treba čuditi da se cijeli svijet polako
pretvara u jednu veliku psihijatrijsku bolnicu gdje se svi igraju nekog totalno
glupog i besmislenog rata, ubijajući se polako i za pravo, konkurirajući jedan drugome do smrti.   

I
nas je isto uhvatilo ovo natjecateljsko
ludilo
…pojedinačno i kolektivno…Više se i ne sjećamo kako je to biti
normalan, onako potpuno zdrav – dobrosusjedski obziran i politički korektan.

Otužna
slika školskog broda Galeb
na ulazu u riječku luku, od prije nekoliko dana,
mnoge Riječane podsjetila je upravo na to. Pogled na ovaj slavni stari ruzinavi
brod u teglju, dok se stidljivo primiče luci,  u mnogih je probudilo svjesnost da smo nekada
bili daleko ispred ovoga što smo danas. Ne u pomaku vremena, nego u pomaku svijesti
– poimanju politike, konkurencije i konkurentnosti, kada se i vrijeme pomjera u
naprijed, ponekada toliko da se mogu preskočiti stoljeća ljudske evolucije.

U
tom pomaku bilo je časno ploviti zajedno s Galebom, i otploviti tako daleko – najmanje
85 000 nautičkih milja dalje od sadašnjosti.

Danas
to izgleda nestvarno, ali priča je istinita, kao i mnoge koje mornari s Galeba
pričaju svojoj djeci. Jedna od njih potječe iz Splita, nekadašnje matične luke
u koju se Brod mira godinama  vraćao sa svojih
dalekih putovanja, i čini mi se veoma prigodnom za ovu temu.  

Mnogi
se, vjerujem, još jako dobro sjećamo VIII. Mediteranskih igara, 1979., kada je grad
domaćin upravo bio Split. Ali malo ljudi zna da prije toga ide jedna zanimljiva
priča o gospodarskoj konkurenciji iz
1975.

Brod GalebBila
je to jedna velika tržišna  utakmica u kojoj je tadašnja SFRJ
trebala dobiti veliku natjecateljsku
bitku
u organizaciji Mediteranskih igara, i to u trci sa prijateljskim Alžirom. Konkurentska
borba i u ono vrijeme vladala je svijetom. Bio je to zakon kojeg su se svi i
tada držali kao Svetog pisma.

Ali
drug Tito, ne držeći se zakona kao pijan plota, kaže ovako: “U ovom trenutku narodu
Alžira Igre su potrebnije nego nama. Prepustiti ćemo im organizaciju, a mi ćemo
se kandidirati za slijedeće.”

Nije
to bilo izrečeno na sva zvona. Čuli su samo oni koji su trebali čuti: vlada
Alžira (sa kojom je trebalo učvrstiti prijateljske odnose), CIA i KGB (od kojih
se ionako ništa nije moglo sakriti) te uže rukovodstvo organizacijskog odbora Mediteranskih
igra iz Splita kojima je dat znak da se pomaknu za četiri godine u naprijed,
tj. na kandidaturu za 1979.

I
nitko se tome nije čudio. Bila je to, doduše neočekivana, ali sasvim prirodna politička
gesta izvedena prema načelima miroljubive
i aktivne koegzistencije
, suprotna politici nemilosrdne, aktivne konkurencije.

Epilog
cijele priče suvišno je i spominjati, no ipak je vrijedno nekoliko riječi:

Nisam
provjeravao dnevnik lučke kapetanije iz tog vremena, ali legenda kaže da je te
godine promet tankera sa sirovom naftom kroz Jadran bio nešto pojačan, a naše
rafinerije radile su punim kapacitetom.

Ne
znam niti kakve je to imalo konkretne posljedice na širem gospodarskom planu,
ali pouzdano znam da je Alžir tada ubrzano počeo sklapati veoma unosne poslove
sa inozemnim građevinarima kako bi sportski objekti bili dovršeni na vrijeme. Probajte
pogoditi čije su firme u toj oštroj  konkurenciji imale prednost. Mislim,
jasno da su Ameri i Rusi bili sasvim konkurentni,
ali ne treba sumnjati da su Alžirci bili potpuno svjesni toga da je narodima
Jugoslavije posao bio potrebniji. To uostalom pokazuju i neke brojke. Ne mogu, doduše,  reći da to ima neke izravne veze, ali
kažu da su u to vrijeme naši građevinci masovno zarađivali dnevnice u dolarima.

Brod GalebSve
u svemu, stanje tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja naših radnika – svih
staleža i raznih zanimanja (jer te objekte je trebalo i opremiti) – bilo je
bolje nego danas, kada se trudimo biti konkurentni
i nije nam ni nakraj pameti nekoj sirotinji prepustimo vlastiti posao.

Ljudi
danas vjeruju da je konkurencija
pokretačka snaga zdravog društva. Planiraju se razni natjecateljski programi koji potiču konkurentnost na svim poljima.

Po
mojem shvaćanju humanizma i renesanse takva politika je potpuni promašaj, jer
se time samo potiče daljnje siromaštvo. 

Tome
svjedočimo svakoga dana. Ljudi u najboljim godinama kopaju po kantama za smeće,
samo zato jer nisu konkurentni.
Okolina je to prihvatila sa ravnodušnim stavom, čak se i djeca uče u školama da
je uzrok nečijeg siromaštva u njihovoj slaboj
konkurentnosti
, kao da je riječ o prirodnoj božjoj kazni, a ne o umjetno
stvorenoj natjecateljskoj kulturi u koju je sam vrag umočio svoje prste.

U
jednom normalnom ljudskom društvu, organiziranom po principu pravičnosti, valjda
bi poštenje i radišnost trebale biti dovoljan uvjet za opstanak, a nikako
nečija tržišna konkurentnost – ta
bezbožna filozofija napretka koju su izmislili bankari, kupivši pri tome svu
pamet svijeta kako bi mogli kontrolirati i ljudske mozgove.

Neka
im je…ali svoj im ne dam…ni veliki, ni mali…U njima još ima mjesta za san o
nekoj pravednoj državi koja ne potiče tržišne utakmice, nego stvora uvjete za organizaciju poslova prema potrebi
društva i uklanja svaku vrstu konkurencije
koja bi dobre i poštene ljude s posla bacila na biro rada pa odvela kasnije na
kontejner za smeće, sa perspektivom da tamo i skončaju svoj vlastiti nekonkurentni život.

Baš
kao i Galeb koji i dalje ostaje na mrtvom vezu, kao spomenik jednom romantičnom
vremenu u kojem smo svi nekako više bili ljudi – jedni  drugima više pomoć i potpora, a manje konkurencija