Pošten život mimo zakona

Šesteročlana obitelj bez vlastitog stana i
vlastitih primanja (jedna od mnogih iz rastućeg 
korpusa hrvatske sirotinje), preživjela je proljeće, ljeto i
jesen…preživjela je i prošlu zimu pa će valjda i ovu. Kako? To je misterija
koju ovom prilikom pokušavamo shvatiti… jer prema svim poznatim zakonima koji
reguliraju održavanje života, njihovo preživljavanje je naprosto neodrživo. Dakle,
jedina prirodna mogućnost njihova opstanka je prilagodljivost na život mimo zakona.

Istraživački eksperiment sastojao se od toga
da istražimo kako to funkcionira u praksi, na način da smo putem jednostavnih
matematičkih operacija žive ljude proveli kroz jednu simuliranu stvarnost,
identičnu onoj u kojoj živimo. Evo što smo otkrili i, napose, zaključili:

Otac, majka i četvero djece, primaju
socijalnu naknadu u visini 1.800 kn. Ovim iznosom, kažu, pokrivaju cijenu stana
i režija. Za potrebe ovog istraživanja prihvaćamo da je taj iznos uistinu sasvim
dovoljan. Dakle, pretpostavljamo da je – i krećemo korak dalje (u običan radni
dan).

Jutro je, ponedjeljak, Zoran Vakula na javnoj
državnoj televiziji predviđa ugodno i vedro vrijeme, za ovo doba godine neobično toplo, a Milan Sijerković s one
komercijalne televizije tvrdi sasvim suprotno: sprema se veliko nevrijeme. Za potrebe ovog istraživanja prihvaćamo
prognozu Zorana Vakule, (još nam samo treba pijavica).

Dakle, taj lijepi zimski sunčani dan naša šesteročlana
obitelj (koja je do tog jutra uredno platila stan i režije) započinje sa nula kuna.
To vam je ono: nula, zarez pa opet dvije nule 
(ili u brojkama: 0,00)  Ali, šta-se-može. Idemo dalje.

Jutarnje umivanje, pranje zubi, tuširanje,
sušenje kose – sve to preskačemo, radi uštede vode i struje, kako ne bismo
probili proračun za režije.

Preskačemo i doručak jer trenutno stanje
financija je nula kuna (0,00)… Iz istog razloga preskočili smo ručak i večeru… i
tako prvih sedam dana u mjesecu, što je neki teoretski zakonski rok do kada zakoni koji reguliraju tjelesne funkcije toleriraju
glad (vode ima jer je plaćena).  

Osmi dan već nema šale. Treba se raditi i zaraditi za hranu. Odgovorni otac,
hranitelj obitelji,  odlazi prijaviti obrt  kako bi mogao početi RADITI po zakonu. Na šalteru Hitro saznaje da
će ga ta namjera koštati. Zakon to
naziva obveznim doprinosima, ali u stvarnom životu to se zove POREZ NA RAD – ozbiljan
radni rizik koji je težak 21.000 kn
godišnje, čime država STIMULIRA sve
kojima u ovoj općoj ekonomskoj krizi padne na pamet da bi nešto radili.

I tada shvaćamo:

TU POČINJE ŽIVOT IZVAN ZAKONA – rad na crno koji poslovno i tržišno nekonkurentnim
radnicima osigurava opstanak na životu… njima i njihovim obiteljima. 

Zbrajajući 
dva i dva te množeći i dijeleći do trideset (koliko ima dana u mjesecu)
zaključujemo da je ova crna društvena pojava sasvim
prirodna i ako je sagledamo iz ŽIVOTNE pozicije naše šesteročlane obitelji, ja je
ne bih nazvao siva ekonomija, nego odgovorno
roditeljstvo.

Poreznim zakonodavcima, premijerima, ministrima,
i sudskim ovršiteljima koji se ne slažu sa takvom formulacijom, postavljam
pitanje: Koji će to odgovoran roditelj
pristati nahraniti državnu kasu prije nego što nahrani vlastito dijete?…Takav
sigurno ne postoji.

To je naprosto prirodni zakon čije djelovanje
se ne može promijeniti pravnim aktima, i zato je veoma teško razumjeti da se
umjesto realnih prihoda  oporezuje
RAD koji je tek sredstvo za stvaranje realne novčane sume, odakle se jedino i mogu podmiriti obveze
prema državnoj kasi. No, upravo je tako.

Neshvatljivo, ali istinito… a posljedice toga
su jedna opća ekonomska tragikomedija skoncentrirana u poglavlju vječite nade –
o ciljanoj ekonomskoj strategiji gospodarskog oporavka i smanjenja
nezaposlenosti.

Nisam ekonomski stručnjak da bih ovu vrstu
humora mogao predočiti ekonomskim jednadžbama pa ću se radije poslužiti
jezičnim metaforama:

Oporezovati rad, i očekivati pritom porast proizvodnje i povećanje zaposlenosti,
je mentalni podvig ravan zamisli da se postavljanjem brane na izvoru očekuje
porast vodostaja rijeke.

Meni je to smiješno… a ono što je tragično
ostaje u opisu ljudskih sudbina koje ispisuju tužne priče o siromaštvu,
proizašle iz zakona da se sloboda rada i pravo na rad  treba platiti – novcem kojeg nema, jer je netko na izvoru postavio branu.  

Naša obitelj iz ove priče sigurno će preživjeti…Nagon
za opstankom širi zonu sive ekonomije pa će se i oni već nekako snaći…Mimo
zakona, doduše… Ali meni se čini skroz pošteno… Realno stanje prihoda i rashoda
u kućnom budžetu oslobađa ih svake krivnje.