Perspektive suživota liječnika i „nadriliječnika“

Hrvatska medicina,
uza sve poteškoće sa kojima se naši liječnici susreću u praksi, ide rame uz
rame s najboljima – za razliku od državne zdravstvene politika koja uvelike zaostaje
u vremenu i prostoru. Ruku na srce, rijetke su zemlje u razvijenom svijetu gdje
još postoje nadriliječnici. Pri tome
ne mislim na one samoprozvane „znalce“, već na generalni (doduše neslužbeni)
stav medicinske struke koja samo alopatskoj medicinu priznaje mjesto u zdravstvenom
sustavu, a sve druge izopćava iz svoje crkve.
  

I dok naše
ministarstvo zdravlja ne zna što bi sa paralelnim oblicima medicine, situacija na vrhu strukovne piramide
izgleda sasvim drugačije.

Svjetska
zdravstvena organizacija sa jednakom ozbiljnošću uvažava i prihvaća konvencionalne i nekonvencionalne metode liječenja te čini ono što je potpuno
razumno: potiče suradnju i nastoji razviti zdravstvenu strategiju koja će
iskoristiti prednosti jedne i druge strane.

To je
upravo i naglasak uvodnog govora direktorice SZO Dr. Margaret Chan na
nedavno završenom Međunarodnom forumu o tradicionalnoj medicini, održanom
prošli mjesec u Makau (Kina).

Ali to
nije početak. Kako povećati zdravstveni potencijal nekonvencionalnih metoda
liječenja te univerzalnim pristupom zdravstvenim uslugama unaprijediti primarnu
zdravstvenu zaštitu jedno je od pitanja koja se ozbiljno razmatraju na
globalnoj razini već nekoliko godina.

U listopadu 2011. godine regionalni
Komitet za zapadni Pacifik usvojio je regionalnu strategiju za tradicionalnu
medicinu u zapadnom Pacifiku za razdoblje od 2011. do 2020. kao vodič za zemlje
i to područje, za WHO (Svjetsku zdravstvenu organizaciju), za partnere koji se
bave razvojem kao i za druge dioničare kako bi se maksimalno osnažio
zdravstveni potencijal tradicionalne medicine i unaprijedila dobrobit koju
pruža primarna zdravstvena zaštita i univerzalni pristup zdravstvenoj službi te
regije. Regionalna strategija ustanovila je uputstva i postupke koji pružaju
opće principe i smjernice za zemlje u tom području koji će se koristiti kao
odgovor na izazove s kojima se mogu suočiti uzimajući u obzir jedinstvenu
situaciju u svakoj zemlji i području.

 

Za period od 2011. do 2020. utvrđeno
je pet ključnih strateških ciljeva:

– uključiti tradicionalnu medicinu u
zdravstveni sustav

– promovirati sigurnu i učinkovitu
upotrebu tradicionalne medicine

– povećati pristup sigurnoj i
učinkovitoj tradicionalnoj medicini

– unaprijediti zaštitu i održivu
upotrebu resursa  tradicionalne medicine

– osnažiti kooperaciju u generiranju i
dijeljenju znanja i vještina tradicionalne medicine

(www.who.int/en/)

 

Suživot
liječnika i „nadriliječnika“ polako, dakle, postaje svjetski standard, i tu realnost treba i kod nas što
ranije provesti u praksu, kako bi se i na ovom polju konačno uspostavio red
očekivanih vrijednosti na dobrobit pacijenata. Bivši ministar zdravstva Rajko
Ostojić sličnu je strategiju najavio u predizbornoj kampanji Kukuriku koalicije,
ali do danas se na žalost nije ostvarila.