Pedagoškom crtom, odvojiti školu od ulice

A
za to ne treba znanja nego odlučnosti da se stane u obranu digniteta struke,
koji je narušen upravo lošom pedagoškom organizacijom školske nastave, gdje se
od nastavnika očekuje da odrađuje i onaj posao za koji nije školovan. Takvu
praksu svakako treba mijenjati.

Model
po kojem bi se to veoma lako moglo izvesti nije kompliciran. Sam postupak
podrazumijeva podjelu nastavnog programa na dva dijela:

–
program socijalizacije  (za normalna
stanja gdje nastavnik vlada razredom) i

–
program resocijalizacije (za rad sa maloljetnim delikventima).

Između
ta dva (načelna) dijela treba postojati jasna granica, a poslovi i obveze
podijeliti po sistemu stručne specijalizacije, slično organizaciji zdravstvene
skrbi.

Kao
što se svi pacijenti ne lijeće na istom odjelu, niti po istom terapijskom
tretmanu, tako se i svi učenici ne mogu socijalizirati i educirati u istom
razredu, po istom odgojno-obrazovnom programu, jer u tom slučaju nemamo školu
nego ULICU.

Razvrstavanje
učenika po kriteriju pedagoške dijagnoze
(uvjetni termin) i nastavnika po kriteriju kompetencije, osnovni je uvjet
stvaranja zdrave radne atmosfere.

Kada
me netko, kao jednoga iz branše,  pita: kakve
pedagoške metode rada primijeniti u odgojnom procesu maloljetnih delikvenata?
Moj je odgovor: Ne znam! Nisam
educiran za posao resocijalizacije.
Niti takav studijski program postoji u sklopu redovite izobrazbe budućih
učitelja i nastavnika. Dakle, nisam kompetentan. Moja visoka nastavnička stručna
sprema obuhvaća kompetencije iz područja realizacije redovitog školskog
programa koji nije program resocijalizacije nego socijalizacije učenika.

Ja
sam nastavnik opće prakse….a program resocijalizacije zahtjeva višu stručnu
specijalizaciju. Fakulteti to za sada nisu predvidjeli pa je realizacija
školskog programa dovedena do te mjere da u svakom razredu postoji jedan do dva
učenika sa kojima nastavnik NE ZNA ŠTO ĆE.

Na
fakultetu nismo učili kako zaustaviti usiljeno kašljucanje, glasno podrigivanje,
štucanje… zijevanje, kihanje, šmrcanje… i ostale modulacije animalnih
vrsta glasanja koja ometaju nastavu. O metodičkim postupcima izlaska na kraj sa
kroničnim simptomima  fizičke i verbalne
agresije da se i ne  govori. U takvim
prilikama ostaje nam jedino da se svaki puta prije ulaska u razred pomolimo
dragom Bogu. Nekada i pomogne, ali u većini slučajeva i Bog je nemoćan (zato se
trenutno radije bavim pisanjem nego osnovnom strukom).

Ne
pomažu ni pravni zakoni, jer u zakonu  piše da učenik smije raditi što hoće i
da mu nitko ne može NIŠTA.

Programska
(re)organizacija školske nastave prema navedenom modelu je, dakle, jednini
način da se izađe iz ove slijepe ulice. Razdvajanje na dva specijalistička programa donijelo bi korist svima – nastavnicima,
učiteljima i roditeljima.

Za
samu struku to bi bio veliki izazov, jer podjela na takva dva programa ne znači
da smo od djece problematičnog ponašanja digli ruke. Dapače, time smo problem
postavili u realan pedagoški  okvir
unutar kojega im se možemo više posvetiti.

‘Ta’ djeca nisu neka druga djeca, već ona ista
iz vrtića i škole koja su nas do nedavno pristojno pozdravljala – rekla bi
kolegica  Maja Sućević.

Tim
više imamo obavezu posvetiti im posebnu pozornost, u vremenu koje danas nemamo na raspolaganju u redovnoj
nastavi.