Papa poručuje, Kaptol ne čuje

Tragom ove
vijesti selimo u Hrvatsku, noseći sa sobom nekoliko pitanja: Tko je kod nas
bolestan? Tko se treba liječiti? Kakva je u tome dobrobit za cijelo društvo?

Najprije treba
konstatirati da je papina dijagnoza nama odavno poznata. Istu takvu, puno prije
njega, postavio je i sam kardinal Bozanić.  Razlika je samo ta što je Uzoriti promašio
skupinu pacijenata koja među vjernicima laicima širi epidemiju „nevjere“. On je,
naime, kao glavne kliconoše ove zaraze označio ateiste i komuniste, dok je papa
Franjo izričito prozvao crkvene službenike (s posebnim naglaskom na visoki
kler).

Sada kada su
stvari konačno na svome mjestu, čini mi se veoma korisnim sagledati značaj
papine duhovne inicijative sa stanovišta opće društvene dobrobiti. U jednoj
polu-sekularnoj katoličkoj zemlji koja prolazi još uvijek svoju
postkomunističku duhovnu tranziciju, ovu izravnu uzročno-posljedičnu vezu treba
tražiti na liniji duhovne sprege Crkve i politike, odnosno pupčanoj vezanosti
Crkve i stranaka demokršćanske orijentacije.  

Pri tome
treba jasno reći da u tome nema ništa neobičnog. Radi se o tradicionalnoj povijesnoj
vezi jedne sasvim legitimne političke ideologije koja se zalaže za
oživotvorenje kršćanskih vrijednosti u političkom životu ljudskog društva,
stoga je normalno da istoimene političke stranke prihvaćaju Crkvu kao svoju
duhovnu mentoricu. No, uzimajući to u obzir, logično je dakle da sve njene bolesti
koje u svome govoru navodi papa Franjo imaju i svoju ozbiljnu političku refleksiju, što u slučaju Hrvatske ne smijemo
nikako zanemariti.

Simptomi  duhovne anemije Crkve u Hrvata po svakoj od
petnaest detektiranih dijagnoza već odavno su prisutni, a njezino neskriveno odbijanje
poslušnosti na izričitu naredbu da se sakramenti svete mise, krštenja,
vjenčanja, sprovodi, pomasti, blagoslovi…ne smiju naplaćivati, ukazuje na to da
ona kao takva nije dobar uzor političkim strankama demokršćanske provenijencije
privržene kršćanskim vrijednostima.   

Zato papina pastoralna
inicijativa za duhovnim ozdravljenjem Crkve (od naroda oduševljeno dočekana),  dolazi u pravo vrijeme, taman na pragu izborne
godine kada sve demokršćanske opcije u zemlji (koje sasvim ozbiljno
pretendiraju na vlast) imaju dovoljno vremena za uskladiti program vlastite
politike s izvornom porukom Evanđelja (čitaj: ljubavi i mira), na način da se
okrenu Papi Franji, a ne Kaptolu koji NE ČUJE DOBRO što im Sveti Otac govori.  

Bio bi to
velik doprinos u promicanju ljudskih vrijednosti na hrvatskoj političkoj
desnici, gdje glavnu riječ vode upravo političke stranke demokršćanske
provenijencije.

A što ćemo sa
ljevicom? – reći će mnogi.

Pitanje ljevice
u tom kontekstu nije ugroženo. Boležljiva Crkva nema tako velik duhovni utjecaj
na njihov politički odgoj. Njihove se dijagnoze ne podudaraju.