Paljenje svijeća i osvjetljavanje istine

Ako pođemo
od činjenice da postoje kulture u kojima se dani spomena na umrle slave u
potpuno suprotnom ozračju, onda je jasno da takvu sudbinu stvaramo sami,  te je razumni stav da se to i potpuno istraži,
a onaj lijek koji se nađe podijeli svima kojima pomaže.

Neki će ga
pronaći u znanosti, neki u religiji. Pri tome se ne treba previše baviti
selekcijom i kritikom istine, nego pomoći svakome da pronađe svoju vlastitu.

Takvu
mogućnost može nam dati jedino obrazovanje proširene vizije, naprednije od
sadašnjeg koje trenutno u svojoj formi kasni za 21. stoljećem. Uzalud je Tesla
ostavio svoje duhovne bilješke, crteže i skice kada ga učitelji ne mogu
pratiti. Zaostatak je veliki, ali prije ili kasnije od nekuda se mora krenuti.

Za početak
treba razbiti neke ukorijenjene predrasude.

Prva u nizu
je ta da je prosječni IQ nedovoljan za osobni razabir istine u riznici znanja,
a druga da isti takav odabir može biti pogrešan.

Jedan i drugi
stav je fundamentalistički, poznat u praksi kao znanstveni i religijski
fanatizam, gdje postoji samo jedna istina (kao sveta duhovna predaja ili eksperimentalni
laboratorijski zaključak). Izvan toga kao da nema života.

Da bi stvari
legle na svoje mjesto, treba poći od razumijevanja smisla obje spoznajne  discipline koje ovom prilikom valja  razmotriti.

Kada je u
pitanju religija, njezinu svrhu i duhovni smisao u ljudskom životu određuju sam
dva relevantna cilja:

• produhoviti
  ličnost
• osloboditi
  čovjeka straha od smrti

Sa
stanovišta oslobođenja (ili spasenja) sve ostalo je potpuno irelevantno. Zato možemo
konstatirati da je prava religija ona religija koja uspije ispuniti navedene
uvjete, a ne uvijek (i jedino) ona u kojoj smo rođeni (odgajani tako da u njoj
i umremo).  

Sličan
princip možemo primijeniti u znanosti. Obrazovan čovjek  je produhovljeno biće, a takvim ga čini jedino
znanje koje izgrađuje karakter. Tada još ostaje samo da pobjedi strah od smrti,
sa osloncem na one znanstvene teze koje racionalnom umu ostavljaju priliku da
stvori vlastitu sliku besmrtnosti. Sa stanovišta oslobođenja (Ili spasenja) sve
je ostalo također irelevantno.

Zašto se
onda takvome znanju i vjerovanju oduzima smisao, postavljajući granice istine
do neke stroge neprelazne crte razdvajanja uma i duše, ostavljajući mnoštvo ljudi
na brisanom prostoru patnje – umjesto da im se pruži spasonosni lijek iz neke
druge kulture, izvora ili predaje?

Jesu li
ljubav i mir po Isusu Kristu vredniji od ljubavi i mira po proroku Muhamedu, Gautama
Buddhi ili Gospodu Krišni?

Mora li uopće
duševna utjeha, kao ljudski pružena nada, biti vjerski opredijeljena i znanstveno
čvrsto utemeljena?