Ostati pozitivan do kraja

Ljudi su skloni preispitivanju svega što naprave u životu
uključujući riječi koje kažu i radnje koje naprave. Na isti način se i mi
studenti često nađemo u sukobu sa samima sobom pitajući se jesmo li mogli bolje
naučiti, jesmo li mogli bolje iskoristi vrijeme, jesmo li se trebali više
potruditi, jesu li rezultati (ukoliko dobivenima nismo zadovoljni) mogli biti
bolji da smo uradili drukčije? Ovakva nas pitanja dovode do mrzovolje,
prevelike zabrinutosti i naposljetku, pesimizma koji ne postane prisutan samo
po pitanju faksa i njegovih obaveza, nego prekrije čitav horizont naše sadašnjosti
i budućnosti. Možda smo mogli bolje naučiti, možda smo mogli bolje iskoristiti
vrijeme, možda smo se trebali više potruditi, možda… Možda i Zemlja može biti
središte galaksije, samo treba biti više poput Sunca? Shvaćate što želim reći?

Ovakve nam pretpostavke ne mogu pomoći jer prošlost ne
možemo promijeniti. Ujutro se probudimo, dobijemo svoju priliku i sa lijeganjem
u krevet ta prilika postaje prošlost koja nam se više ne vraća. Zabrinutost,
mrzovolja i pesimizam su loše vodilje za čovjeka kao socijalno biće te nam
njihova prisutnost neće pomoći ni na tom polju. Možda bismo trebali početi
razmišljati na drugačiji način. Svatko od nas je tisuću puta čuo da uvijek
trebamo gledati onu vedriju stranu jer, noć donosi mrak, ali mrak nam omogućava
da vidimo zvijezde i uživamo u ljepoti noćnog neba. Od kiše nastane blato, ali
od te iste kiše cvjeta cvijeće.

Život je pun izazova, pun uspona i padova i nema čovjeka
kojemu sve ide od ruke. Izazovi od nas zahtijevaju da budemo hrabri, da nikad
ne prestanemo pokušavati i moramo imati na umu da nikad ne smijemo odustati od
onog što želimo ili misliti da su naši snovi preveliki za stvarnost, jer možda se
baš iza ugla krije zbilja onoga što čekamo. Padanje i uspinjanje su sastavni
dijelovi života i čovjek koji je ostvario svoj cilj najbolje zna što znači
padati na putu do onog što želiš. Bitno je ne odustati, bitno je ostati svoj, a
iznad svega toga najbitnije je da uvijek radimo na sebi odnosno na svom
karakteru. Ne zbog drugih ljudi, već zbog sebe jer, ako želimo ostvariti snove,
morat ćemo raditi na sebi zbog toga što velike snove sanjaju veliki ljudi, a
male snove oni koji se boje svijeta i koji se plaše da će ti snovi ostati
neispunjeni.

Znam da je ponekad teško situaciju sagledati iz drugog kuta,
da je teško smijati se dok nam je glava puna tužnih i zabrinutih misli, ali
ruku na srce, neprestano bojanje svega u crno nam samo odmaže. S druge strane,
biti optimističan nije samo vrlina, već i vještina onih ljudi koji su nešto
prošli u životu. Život je suviše kratak da bismo svoje vrijeme trošili na bilo
što osim na život, a život je onda kad živiš i ne bojiš se kiše zato što u
blizini nema kišobrana.