Historija i
povijest, kao jezični pojmovi u hrvatskom književnom jeziku, često se u
govornoj upotrebi koriste kao istoznačnice, što je sa stanovišta stručne
terminologije potpuno pogrešno. Povijest označava pojam pod kojim
podrazumijevamo prošlu zbilju, a historija društvenu znanost koja se bavi istraživanjem
te zbilje.
To je ona
analitička, obrazovna strana stečenog znanja koja puža neki parcijalni uvid u
životnu stvarnost. Ona odgojna, sintetička, izvodi međutim puno konkretnije zaključke:
U svojem užem
značenju povijest podrazumijeva skup
historijskih informacija o prošlosti
ljudskog društva, koja predstavlja (mahom) sažetu kronologiju epohalnih gluposti endemskih primjeraka
nekih rodnih plemenskih skupina koji su huškali na ratove i proganjali vještice.
Što u tom
pogledu mogu učiniti škole da se takva povijest više ne bi ponavljala?
Problem očito
nije mali. Dapače, u njemu se miješaju veliki otpori Zemaljskih i Nebeskih
struktura. Ali bez obzira na svu njegovu svjetovnu i duhovnu složenost, koncepcijski
odgovor na ovo pitanje meni se čini sasvim jednostavnim: Treba samo promijeniti
raspored sati. Ne onaj tjedni,
tekući, nego programski, u cijelom obrazovnom ciklusu – zaključno sa velikom
maturom.
Ne mogu satovi
iz Etike kasniti u programskom rasporedu za satovima iz Povijesti. Pa valjda se
treba znati neki vremenski pedagoški
red. Najprije odgoj pa onda obrazovanje!
Od kakve je
društvene koristi poznavati povijesne činjenice, ako društvo u svojoj
kolektivnoj svijesti nema razvijeni osjećaj za ljudske vrijednosti? Mogu li djeca ispravno razumjeti povijest
prije negoli razviju osjećaje za moralno vrednovanje?
Nije li stvar
naprosto logična?
Moralnost i
etičnost ne poznaju vjeru, naciju i stranačku pripadnost. Zato njihova
prisutnost u karakteru govornika lako pomiruje različita mišljenja i svaki
razgovor pretvara u konstruktivan dijalog. A to je upravo ono čega nema.
Zašto smo
onda ovaj dragocjeni školski predmet pogurali tek na margine izborne
nastave u srednjoj školi (kao alternativu školskom vjeronauku), kada nam još od
osnovne škole kronično nedostaje upravo njegove zdrave odgojne esencije, bez
koje i sva akademska učenost – svjetovna i crkvena – postaje bezvrijedna.
Jer magarca možeš odvesti u Jeruzalem,
ali magarac uvijek ostaje magarac.
Podijeli na društvenim mrežama