Što
se tiče fair-playa – reći će prof. dr. sc. Miodrag Mičović – radi se o
principu etičkog karaktera koji obuhvaća pravila ponašanja koja proističu iz
moralnih shvaćanja onih koji se bave sportskim aktivnostima o tome što se
smije, a što se ne smije. …Što se tiče sportaša, fair-play ponašanje podrazumijeva ne samo poštovanje utvrđenih
pravila igre, nego i određeno držanje – poštovanje protivnika, očuvanje
psihičkog i fizičkog dostojanstva, odricanje
od nesportskih prednosti.
Veliki i mali
Godina
je 1967., Nikola Pilić igra polufinale Wimbledona. U ključnim trenucima meča jedna
sporna lopta donosi poen u njegovu korist. Jedini čovjek koji zna da je odluka
pogrešna je upravo on. Prilazi glavnom sucu i traži da se poen vrati njegovom
suparniku. Pilić na kraju gubi meč, ostaje bez silno željenog finala koje je
možda propustio upravo u trenutku kada se odrekao nezaslužene prednosti. Ali s
terena odlazi kao gospodin, ispraćen pljeskom publike koja stoji na nogama.
Neke vrijednosti ipak nemaju cijenu.
Godina
je, negdje, 70-i-neka. Po nekoji put u svojoj karijeri Mate Parlov rutinski
privodi kraju boksački meč. Suparnik tetura po ringu, nacija očekuje konačni udarac
za nokaut. Ali svi koji dobro poznaju našeg boksačkog asa znaju da taj film
nećemo gledati. Nokautirati suparnika koji se nalazi na koljenima nije u stilu Velikog Mate. Istu etiku slijediti će
kasnije i Željko Mavrović, koji to ne želi učiniti niti u trenu kada je ulog
svjetska titula.
Godina
je 2012., hrvatska vaterpolska reprezentacija igra utakmicu drugog kola olimpijskog
turnira u Londonu. U posljednjim sekundama utakmice suparnik postiže
izjednačujući zgoditak. Suci međutim donose pogrešnu odluku: lopta nije prešla
crtu. 5000 ljudi okolo bazena vidi nepravdu (jednom uživo i nekoliko puta usporeno).
Slijedi zvižduk i glasni protesti prepunog gledališta, traži se ispravak
sudačke pogreške… Naši dečki šute. Turnir se nastavlja, ali olimpijska medalja
više nema isti sjaj.
Podijeli na društvenim mrežama