Čini mi se da jedino zvuk smatramo bitnim dijelom komunikacije
sa drugom osobom, a tišina između dvoje ili više ljudi češće je znak različitih
interesa i tema, nego znak potrebe za njom ili pak nepotrebe za riječima,
ikakvim. Bojimo se te tišine, bojimo se kad prestanemo govoriti, zašto? Iz ovog
razloga se često nađemo u situaciji kada izgovorimo nešto što ne trebamo. Ja
više volim tišinu od zvuka, a pogotovo kad nisam sama. Ukoliko se bojite
prestanka razgovora između vas i osobe pokraj koje se nalazite znači samo da
niste opušteni s tom osobom i da nešto trebate mijenjati, ili sebe ili okolinu.
Indikator vašeg odnosa s drugom osobom leži u razgovoru s njom. Pod razgovorom
podrazumijevam teme koje birate, vaše emocije, vaše ponašanje… Možda niste
znali, ali ukoliko ste vi jedan od sudionika od dvoje ljudi u razgovoru,
trebali biste 50% vremena pričati, a ostalu polovicu slušati. Zapitajmo se,
pričamo li ili slušamo više?
Na ovu temu potakla me jedna arapska poslovica, a ona glasi: Prije nego je izgovorimo, riječ treba proći
troja vrata: je li istina, je li ljubazna i je li potrebna? Rijetko tko od
nas pomno važe što će izgovoriti, ali ova troja vrata svakako ne bismo trebali
zanemariti. Bolje je šutjeti, što ne znači da ne sudjelujemo u razgovoru, nego
reći nešto lažno, neljubazno ili što je u tom trenutku nepotrebno. Dakle,
šutnja ne bi trebala biti neugodna ukoliko je prava osoba pored vas te šutnja
ne mora označavati različite interese i
teme. Ponekad je upravo ta tišina, ta
šutnja s drugom osobom ono što nam treba. Arthur Miller, poznati američki
pisac, u svojoj je drami “Pogled s mosta”, napisao: “Brže možeš vratiti ukradenih milijun dolara nego izgovorenu riječ.”
Baš na ono na što ne obraćamo previše pozornosti trebali bismo skrenuti više
svoje pažnje. Riječ koja nama ništa ne znači nekome znači mnogo. Razgovor s
ljudima je rutina svakog čovjeka, naposljetku, jezik je najjači organ u tijelu
što se tiče komunikacije.
No vidite, pričati s ljudima je navika ili rutina kako sam
gore već napisala, ali voditi pravi razgovor s njima je umijeće. Kada bi pazili
što pričamo, što mislite, bi li svijet postao tiši ili glasniji? Bismo li i
dalje pričali ono i onoliko kao što pričamo do sada ukoliko bi više pazili ili
bi snizili dozu rječitosti s osobama s kojima se svakodnevno susrećemo? U riječima i djelima je snaga, ne u mišićima.
Shodno ovome, mogu reći da se naša snaga, ali i naš karakter, ogleda u onome
što izgovaramo i u onome što radimo. Umjesto da se plašimo šutnje, trebali bismo
se plašiti riječi koje svakodnevno izgovaramo jer većinu vremena nismo ni
svjesni kolika je težina onog što kažemo. Budite iskreni prema sebi i
odgovorite si na pitanje: Koliko puta dnevno kažete nešto ružno o drugoj osobi,
a koliko puta dobro? O čemu najviše razgovarate s drugim ljudima?
Riječi su poput biljaka – ukoliko zasadite ružu, izgovorite
lijepo, vaš će vrt mirisati, no ukoliko zasadite kaktus, premetnete preko
jezika nešto i ne baš tako lijepo, hoće li se što promijeniti u vašem vrtu,
osim što se možete nabosti na kaktusove bodlje? Kao što kaktus nikad neće
mirisati kao što miriše ruža, tako ni ružna riječ nikad neće imati isti učinak
kao što ima lijepa niti će ono izgovoreno u nepromišljenosti biti jednako
mudrosti u šutnji.
Podijeli na društvenim mrežama