Neurolingvističko reprogramiranje Južnih Slavena

„Glasine su sastavni dio
nekonvencionalnog oblika borbe i kao takve se javljaju od samih

početaka ratovanja. Iako rijetko imaju
presudnu ulogu u određivanju tijeka rata, njihov

utjecaj sve više raste, posebno u
vrijeme razvijenih komunikacijskih tehnologija. Za razliku

od informacija i dezinformacija, koje
se šire propagandnom kampanjom, kod glasina se

rijetko zna izvor informacije, ona je
teško provjerljiva i tretira se kao najsvježija vijest. Glasine

se kao nekonvencionalno propagandno
oružje masovno počinju koristiti tek u Drugom

svjetskom ratu. Jačina kontaminacije
glasinom ovisi o pojedinim kolektivno psihološkim

faktorima, kao i psihosocijalnim
obilježjima pojedinaca.“ (Marko
Rupčić)

 

Tako nam,
dakle, bijaše u ratu – kako onom Drugom svjetskom, tako i ovom prvom
Domovinskom – no ista nas zla sudbina snalazi u miru.

Prokleti jezici, rekao bi narod, čime nesvjesno daje
na znanje da je korijen problema lingvističke
naravi – što je, gledano statistički, najčešći oblik patološkog poremećaja u
prirodi ljudskog društva. Izgleda jednostavno, ali  stvar je totalno kompleksna, znanstveno i
filozofski, i da bi razumjeli problem mora se raščlaniti fiziološki i
kulturološki. U tom slučaju tražimo najkraći put do istine.

Ovoga časa,
kao primarni dijagnostičko-terapijski pravac, nameče mi se neurolingvistika – „lingvistička
disciplina koja se bavi  živčanom podlogom jezične obradbe, usvajanja
jezika i jezičnih poremećaja. Takvom se definicijom neurolingvistika svrstava u
psiholingvistiku, lingvističku disciplinu koja proučava jezičnu obradbu,
jezični razvoj i jezične poremećaje kao psihološke procese. Neurolingvistika se
katkad svrstava u neuropsihologiju ili kognitivnu psihologiju, a danas i u
kognitivnu neuroznanost, koja, uz jezik, proučava i druge više kognitivne
funkcije i njihovu živčanu osnovu.“ (enciklopedija.hr)

U ovom
kratkom teorijskom pasusu nalazim puno zanimljivih poveznica koje me asociraju
na neke eklatantne neurotske poremećaje u jezičnoj praksi Južnih Slavena –
veoma podložnih mentalnom programiranju putem raznih jezičnih varijacija.   

Pretpostavljajući
da je korijen tih problema negdje duboko u kolektivnoj podsvijesti, čini mi se da
je ključ rješenja u primjeni metode NLP (neurolingvističko programiranje), s
naglaskom na usmjereni razvoj socijalne vještine verbalne komunikacije – karakterne
vrline koja u vanjskoj manifestaciji građanskog ponašanja ( komunikaciji s
okolinom) integrira umijeće slušanja i sposobnost razlučivanja, pri čemu se oba
procesa odvijaju dvosmjerno – u odnosu na sebe i odnosu na druge.

Osobe koji
nisu u stanju na potpuno isti način kritički preispitati etičku i estetsku
kvalitetu vlastitih stavova kao i tuđih, potencijalno su konfliktne, lako ih je
isprovocirati, a u slučaju da je riječ o javnim ličnostima, njihove osobne retoričke
neuroze veoma lako postaju neurotski program kolektivne svijesti.    

To se
nabolje vidi nakon svake haške presude. Ova posljednja u nizu samo potvrđuje
koliko smo u tom pogledu ranjivi i potpuno nedorasli lingvističkim izazovima vremena u kojem živimo.

Tko može shvatiti, neka shvati.