Nebo iznad Frankfurta

Sudeći
po dosad učenom i naučenom, povjesničari nemaju običaj konzultirati psihijatre
iako je svima jasno da su glavnu ulogu u povijesti uvijek imali pacijenti. Polazna dijagnoza sa kojom se
kretalo u sve osvajačke ratove, poticalo oružane pokrete i revolucije bila je: nacionalna HISTERIJA. Pri takvom stanju
svijesti zdravi razum je sasvim potisnut u mali mozak i više nema velikog
utjecaja na kontrolu vladanja vojnika i civila, bez obzira da li napadaju ili
se brane. Zato većina preživjelih kasnije i završi na sudu (pravnom ili
moralnom) radi optužbi i sumnji za razna nenormalna
ponašanja: jedni prema načelu osobne, a drugi prema načelu kolektivne odgovornosti
(šutljivi, pasivni i “neutralni”).

Uspoređujući
ovih dana reakcije u Hrvatskoj i Srbiji na oslobodilačku presudu Anti Gotovini
i Mladenu Markaču, jasno se vidi da je ista dijagnoza aktualna i poslije rata. Mirnodopski
uvjeti samo potiskuju simptome bolesti, koji u nekom povijesnom trenutku ponovo
izbijaju. Nije čak važan ni povod; dovoljno je samo neki određeni trenutak
prepoznati kao povijesni, i više nitko nije normalan.  

Godinama
pokušavam razumjeti jedne i druge.  Pojedinačno
smo, rekao bih slobodno, čak i potpuno u redu (statistički, sa imenom i
prezimenom, to izgleda sasvim pristojno),  ali stopljeni u masi potpuno gubimo moć zdravog
rasuđivanja i rijetko ostajemo pri sebi.

Tako
omamljeni – sužene svijesti – stvaramo kolektivnu povijest, gradeći mitove iz
kojih crpimo nadahnuća za nove oružane revolucije i kontrarevolucije,
stvarajući pri tome plodno duhovno ozračje za neku buduću masovnu nacionalnu
histeriju. 

Taman
kad čovjek pomisli da smo malo došli pameti, dođe obljetnica nekog “junačkog
boja”  i ponovo se stvori atmosfera koja
baci na mozak.

Zanimljivo
je da se u javnosti o tome malo posvećuje pažnje, čak ni novinarima ne pada na
pamet razmatrati pitanje psihičkog zdravlja nacija.  Ne znam jeste li primijetili, ali kada se
pojavi slučaj nekog klasičnog monstruoznog zločina u mirnodopskim uvjetima,
urednici informativno-dokumentarnih emisija obavezno pozivaju u studio psihijatre, tražeći da im objasne o
kakvoj vrsti poremećaja se radi, ali kada je riječ o ratnim stradanjima civila
nitko ih se i ne sjeti, nego umjesto njih odgovore daju politički analitičari i
povjesničari, koji ovakve događaje (kao i uzroke samog  rata) više zamagljuju nego rasvjetljuju.

Srbi
i Hrvati vjerojatno nikada neće imati isti pogled na uzroke i posljedice
međusobnih stradanja, kako u Drugom svjetskom tako i u Domovinskom ratu.

A
povijesna priča je veoma jednostavna. U samom početku, prije nego bijaše riječ
kojom smo raspirili međusobno neprijateljstvo, zavladala je bolest uma –
zaraženog sjemenom osvete i mržnje. Ove smrtonosne klice još uvijek su  u nama i bilo bi vrijeme da ih postanemo
svjesni. Uz pravilnu ishranu (ne treba se hraniti zlobom prema bilo kome ) i
ozdravljujuću terapiju naše izvorne kršćanske kulture (neobojane politikom
i nacionalizmom), ova bolest je
trajno izlječiva.  

Za
početak, i u skladu sa aktualnim trenutkom, čini mi se veoma smirujuće kada bi
svi oni u čijim glavama još nije završio rat naučili napamet pozdravno
obraćanje generala Gotovine na glavnom zagrebačkom trgu, u kojemu je ponudio poštovanje
prema institucijama, dokidanje podjele u naciji, viziju budućnosti u
zajedništvu i time svim razočaranim, bijesnim ili poniženim braniteljima i
„braniteljima“ ponudio smisao života. To je ljekovito za društvo u cjelini i na
to treba pogledati otvorenim očima i prihvatiti široka srca.

Ne
manje vrijedna je i njegova poruka izbjeglim hrvatskim građanima srpske
nacionalnosti da se vrate svojim kućama jer da je ova domovina jednako njihova isto kao i njegova; kao i poziv svima
da podjele svoju kršćansku ljubav: ”posebno onima koji su najslabiji, onima
koji se osjećaju ugroženima, da bismo sutra vidjeli da svaki čovjek ovdje u
našoj domovini živi sretno i osjeća se sretnim. To je naš zajednički
cilj…Vjerujem da je to naše sutra. Sve to pozitivno je ispred nas i ovisi o
nama.”

Bilo
je i onih koji su počeli propitkivati iskrenost i tražiti skrivene motive
ovakvo pomirujućih tonova. Ali kako reče jedan poznati hrvatski novinar: ”Na ove
riječi može se samo salutirat”.

Toliko
o tome u pisanom obliku. Ostanite i dalje sa nama. Slijedi kratki film “Nebo
iznad Franfurkta”: