Jedna od najpoznatijih pjesma iz prvog razdoblja je svakako Horvatska domovina, Antuna Mihanovića, iz čijih dijelova je kasnije nastala današnja hrvatska himna. Pjesma je napisana u Rijeci, a po prvi puta objavljena u književnom časopisu “Danica” 14. ožujka 1835.
Horvatska domovina
Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; —
To je naša domovina!
Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:
Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; —
Evo t’ naške domovine!
Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:
Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; —
Mi smo, pobre, v domovini!
Magla, što li, Unu skriva?
Ni l’ to našiu jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?
»Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!«
Buči bura, magla projde, —
Puca zora, tmina běži, —
Tuga mine, radost dojde, —
Zdravo slobost, — dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!
Teci, Sava hitra, teci
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světu reci:
Da svog’ doma Horvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!
A o lijepoj
našoj domovini pjeva se i danas, u ovom drugom preporodnom razdoblju koje još
uvijek traje i ne zna mu se kraja. Pjesma je napisana u prozi. Autor je nepoznati
hrvatski pjesnik – deprimirani građanin – a prvi puta je objavljena 2012., kao komentar
na nekom internetskom portalu, i ubrzo prenijeta na Facebook profil hrvatske vlade (u sklopu otvorenog pitanja jedne deprimirane hrvatske građanke).
Ima jedna
zemlja
“Ima na Balkanu jedna zemlja koja graniči sama sa sobom. Gdje
žive najljepše žene a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na
najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje.
Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili
odbojci. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno
radno vrijeme traje 12 sati. Gdje je zdravstveno besplatno, a liječenje skupo.
Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje su javne nabavke
tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikada ne završavaju. Gdje se
povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikada nisu radili.
Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje pametne zbog nerazumijevanja
proglašavaju ludima, a lude sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su
zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje se živi od budućnosti jer
na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakom smješka, a nitko nikome ne
želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave
način navodnjavanja zemljišta. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako
se što više nazaduje. Gdje normalni nisu potrebni, i zapošljavaju se podobni a
ne sposobni. Ima na Balkanu jedna zemlja u kojoj poštenjem, iskrenošću i
marljivošću nikad nećeš stići do željenog cilja…”
Za razliku od pjesnika Antuna Mihanovića koji slavi
domovinu, nepoznati pjesnik “građanin”
se ljuti. Očito s velikim pokrićem jer ova pjesma skupila je u kratkom
vremenu oko 30 tisuća (narodnih) lajkova.
Ali, ipak, mora se reći da, unatoč velikom aplauzu publike, nije za školsku
lektiru… Jer, dobar, pošten, iskren drug (koji drži datu riječ) nema svoju
cijenu.
Podijeli na društvenim mrežama