Od nastavnika
se očekuje stručnost i profesionalnost, ali što im to vrijedi ako je učenicima
zakonski zagarantirano pravo na neposlušnost? Ne teoretski, nego praktično.
Napismeno je sve na svome mjestu, samo nema mjesta na kojemu bi se ono što je (pro)pisano
moglo i primijeniti.
Škola je umjesto
odgojno-obrazovne institucije postala mjesto dnevnog boravka, u kojem se
pravila kućnog reda poštuju po volji učenika. Dobro vladanje više nije obaveza,
a pri ocjeni djetetova ponašanja, umjesto mišljenja nastavnika, presuđuje slobodno
uvjerenje roditelja.
U tako
poremećenoj radnoj i odgojnoj atmosferi teško je naći motivaciju za održavanjem
profesionalnosti, pa ne treba čuditi da iz godine u godinu pada ocjenjivački
kriterij. Malo je za vjerovati da će opisna ocjena u tom smislu nešto
promijeniti na bolje.
Ne mislim da od
toga treba odustati, ali paralelno sa opisivanjem
treba krenuti sa nekim temeljnim preslagivanjem.
Najprije treba
riješiti pitanje stručne nadležnosti, koja slijedi logiku zdravog razuma: Kada
učenik brblja na satu, to je problem učitelja (loše pripremljen sat). Ali kada otvoreno
i konstantno opstruira nastavu to više
nije problem učitelja, nego roditelja. Ne uspiju li ga oni sami riješiti, stvar
preuzima socijalna služba, i ne pušta dijete u školu dok se ocjena iz vladanja
drastično ne popravi – taman čekali do punoljetnosti (i ja sam diplomirao sa
35., pa mi ništa ne fali).
Tako bi valjda
trebalo biti. No problem se uvijek, od samog početka, vraća u razred (ili
nikada iz njega ne izlazi). I kada sve odgojno-pedagoške mjere ne urode plodom,
što u tom slučaju učiteljima preostaje nego skinuti teret s vlastitih leđa na
jedini način koji im se nudi: „Evo mu
dva, samo da ga više ne moram gledat.“
Ali to nije i
jedina greška u sustavu. Bitne obrazovne smjernice kojim smjera Nacionalni okvirni kurikulum postavljene su malo ukrivo, mada se tako ne čini na prvi pogled:
Razvoj društva temeljena na znanju i
proces globalizacije, naročito jačanje svjetskoga tržišta i konkurencije na globalnoj razini, stvaraju nove potrebe
na razini društvenoga života i života
pojedinca u svim područjima: kulturi, znanstvenomu i tehnološkomu razvoju,
gospodarstvu, društvenoj povezanosti, položaju i ulozi pojedinca kao građanina
te njegovu osobnomu razvoju. …Promijenjen i promjenljivi svijet tržišnoga
gospodarstva, europskoga suživota, interkulturalnih odnosa, kao i utjecaj
informacijskih tehnologija i znanstvenih postignuća, te globalizacijskih
procesa zahtijevaju učinkovitije prilagođavanje
pojedinca i društva. Ovi ciljevi se mogu postići sustavnim i dugoročnim
promjenama sustava odgoja i obrazovanja.
Na prvo čitanje
sigurno niste primijetili nikakvu sistemski grešku. Ali pitanje iz jedne druge
obrazovne perspektive otkriva da stvari ipak stoje malo ukoso:
Trebamo li se
mi prilagoditi svijetu ili prilagoditi svijet našim željama?
Prije nego što
uopće i pomislimo da je tako nešto nemoguće, sjetimo se da smo nekad školovali
inženjere koji su našu brodogradnju doveli na treće mjesto u svijetu, držeći
nas tamo i u vrijeme ekonomske krize.
Kako i zašto?
Najprije zato
jer u svojoj mladosti nisu slušali cajke, nego su bili glazbeno i kulturno pravilno
usmjereni pa smo i tržišnu ekonomiju prilagodili sebi, a konkurentnost na globalnoj razini smo postigli tako što
smo jačali blisku suradnju na lokalnoj
razini. Naše istorodne firme nisu jedna drugoj bile konkurenti, nego partneri. Zato nam je pola emisije
Pomorske večeri trebalo da prebrojimo svoje brodove koji toga dana, i u ono
vrijeme, vrlo uspješno konkuriraju po svijetu (i to samo one prekooceanske).
Netko će reći
da to nema veze sa školom, nego više s politikom. No sve je ipak u znanju, a
znanje se stječe obrazovanjem. Ako je ono krivo usmjereno, možemo samo
kukurikat.
Podijeli na društvenim mrežama