Mrljica od čokolade

Vjerujem da se
generacije pionira i pionirki sjećaju ove vedre pjesmice, meni
najdražeg dječjeg pjesnika, rođenog Konavljanina, Ratka Zvrke. Mislim da je naslov pjesme Mrlja na
nosu, no u dobrom pamćenju mi je ostalo da sam u to vrijeme na školskom
satu, kao slobodnomisleći klinac prvog razreda osnovne škole, kontao sebi u
glavi kako si je samo uspjela zamrljati
nos…. Bilo mi je naime nekako logičnije da se zamrljala oko usnica, kao
većina djece iz ulice koja su tada mahom uživala u onim malim tanašnim
čokoladicama životinjskog carstava.

Znam da je to
bio glavni razlog zašto sam pjesmicu išao čitati iz početka i to s punom
koncentracijom na svaki stih, ne bi li u nekom pronašao tragove ove čokoladne misterije. Ali tek sam
tada ostao iznenađen, jer u ovom drugom
čitanju sam shvatio da je ta mala curica
bila neka velika cura, što sam
zaključio po tome što je sama šetala  gradom
(pošto joj se nigdje ne spominju ni mama ni tata).E tada mi je
tek postalo smiješno.Više se nisam
zamarao s time kako i zašto joj se to dogodilo, jer sada mi je bila fora da se to
dogodilo nekoj odrasloj osobi.

Kasnije su
došle veće đačke brige i pjesmica  je polako
otišla u zaborav. No kažu psiholozi da svi
dječji doživljaji ostaju negdje u podsvijesti i često znaju isplivati u
starijoj dobi dajući nam više spoznaje
od onih što smo ih bili kadri spoznati kao djeca.

Pjesnik ne
otkriva je li čokoladica koja je ostavila mrlju na Ljiljaninom nosiću bila izvorno
hrvatska ili zamotana u ćirilicu, niti vjerujem da je o tome razmišljao dok
je, možda šetajući baš Stradunom, ugledao neki mladu otmjenu damu zamrljanu
čokoladom i odlučio joj posvetiti pjesmu.Ali što je time
želio reći? Je li htio djecu samo nasmijati ili im nešto poručiti? Pogotovo za
neke kasnije dane, kad jednom odrastu?

Pedagoški gledano, takav je stvaralački pristup vrlo mudar jer odrasli ljudi često se ponašaju baš kao djeca i zato je najbolje da ih se uči kada su mali. Tada iz onog što im je nekada bilo samo smiješno, mogu izvući i neke druge životne pouke.

Ratko Zvrko je bioveliki dječji pisac. Mogao je pisat o žapcima i vrapcima, a da misli na ljude
ili golubove ili pisati za danas, a da vrijedi jednako za sutra. Ali onaj tko
prepoznaje znakove vremena, lako u njima raspoznaje likove i događaje.

Ako ovu dječju
pjesmicu čitamo i slušamo pozorno, otvorenih očiju i načuljenih ušiju, odmah se
vidi da je bio lirski vrlo duhovit. Ali ne samo to. Mignemo li malo na jedno oko
i na pola uha poslušamo aktualne vijesti, čovjeku se čini da je bio i veoma
vidovit, jer sve praktički je pogodio – samo je Ljiljani promašio ime.