Mlado lice stare tržnice

Jutra
mi u radnom dijelu tjedna počinju tabananjem s Belvedera, gdje stanujem, put
Brajde, na kojoj kod Gradskog kazališta lutaka zavijem udesno i nastavim ravno
prema Mlaki, gdje me čeka ured. Ponekad odaberem drukčiju rutu, kroz park KBC-a
(pretenciozne li riječi za ono jadno zelenilo u bolničkom krugu), pa mjesto
kojemu posvećujem aktualnu kolumnu u dnevnom rasporedu preskočim, ali to je moj
rjeđi scenarij. Pravilo nalaže protegnuti korake kroz tržnicu na Brajdi, pored
njenog paviljona, baciti oko na štandove s voćnim i povrćnim sadržajima, kupiti
nešto od ponuđenog, pa naprijed u radnu sredinu. Kuhinju ću na Usponu Irene
Tomee razveseliti voćno-povrćnom kombinacijom u kasnim poslijepodnevnim satima,
ne jednom popraćen upitnim pogledima susjeda koje nikako da već jednom dokuče
gdje to kupujem tržničke artikle u netržnične sate. To je taj plus moga
radnojutarnjeg scenarija: radoznalo gurnuti nos u zelene štandove, obaviti
vitaminsko-mineralnu kupovinu i preći put od kućnih do uredskih vrata za ciglih
30 minuta.

Jedan
od ključnih elemenata filma koji mi to privilegirano omogućuje je tržnica
Brajda, bez nje mi zaludu svo pješačenje put Baračeve ulice. Ipak, ne nižem ove
retke samo zbog te činjenice. Tržnica me posljednje dvije-tri godine svako malo
dodatno nagradi pozitivom, u njenom slučaju vijestima koje poprimaju i oblik
male atrakcije, kakvu mogu prirediti valjda samo zdanja s osobnom iskaznicom a
la tržnični paviljon Brajda. On, gospodin s datumom rođenja u godini 1896., kada
ga je potpisao ovdašnji arhitekt Giacomo Zammattio, odlučio se za mini seriju osobnih
face-liftinga.  

Mlado lice stare tržniceKako
su marno izvijestili lokalni mediji, revitalizacijski zahvati na paviljonskom
licu krenuli su 2011. godine, kada je zamijenjen njegov dotrajali  krov. Znamo već, čizma glavu čuva, o krovu da
i ne govorim. Nastavak je uslijedio potkraj 2013., kada je na dnevni red došla obnova
elektroinstalacija i telekomunikacijske mreže objekta, također stavljanje
hidrofobne zaštite. Nisam se uspinjao na krov u provjeru, niti se pokušao
koristiti paviljonskim instalacijama, pa vjerujem medijima, pogotovo što znam
da govore istinu kada je riječ o pročeljnim elementima priče. Pogled s mrkve i
salate danas počesto podižem prema obnovljenoj kamenoj plastici na pročeljima, prema
vijencima, kamenim ertama, fasadnim zidovima od crveno-žute opeke i saniranoj
vanjskoj kovanoj bravariji zdanja, što će reći vratima i prozorima, sada ponovo
u vjerojatno izvornom, antracitnom tonu. Paviljonski ukrasi od kovanog željeza popravljeni
su i zaštićeni premazom koji omogućuje da se nasmiju u brk još jednom, sada već
21. stoljeću. Oko mi veseli i ono što ne vidim, reklamne ploče i klimatizacijske
uređaje uklonjene s paviljonskih fasada. A iznad svega iznova zablistali,
očišćeni riječki grb u kamenom reljefu, isti onaj koji je donedavno bilo teže
zamijetiti nad ulaznim portalom južnog pročelja, da bi mi sada žustro mahao orlovskim
krilima ponad glave, radostan što se konačno možemo vizualno družiti tako da ni
jednoj strani ne bude neugodno. Gurnuo sam nos i u interijer objekta, stekavši
dojam kako će uskoro i njegov kat postati privlačno mjesto, nakon silnih godina
neurednosti i osame, tim završnim posljedicama nemarnih, devastacijskih intervencija
započetih 1970-ih godina.  

Mlado lice stare tržniceSiječanj 2016. donio je drugu fazu
radova, rekonstrukciju natkrivenog prostora uz zapadni dio paviljona, u kojemu
su radili caffe bar i prodajni kiosci. Konzervatori su opet u igri, s pravom, pa
će zahvati uvažiti izvorno stanje objekta, što donosi uklanjanje donedavne
nadstrešnice, te postavljanje njene kovane replike. Isto vrijedi za vanjske kioske.
Na dnevni red je stigao i opustjeli paviljonski kat, koji će biti odjeven u
novo, točnije staro ruho, a identična vijest odnosi se na prizemlje objekta, uključujući
na obje razine popravak oštećene stare keramike. Potom će se rješavati pitanje natkrivenog
prostora uz istočni dio paviljona, s ribarnicom, slijedeći identična načela
obnove.

Dijele
li svi moje zadovoljstvo viđenim pomacima na Brajdi? Ne baš. Prolazim neki dan
tržnicom i u uho mi padne slučajan fragment razgovora, s epicentrom u grupici
kupaca zastalih uz prodajno mjesto s medom i mednim proizvodima, znate već sve
one propolise, saća i voštane figurice s certifikatom made in domaći pčelinjak. Čavrljaju nehajno redoviti posjetitelji
Brajde, jednim okom valjda mjerkajući ponuđene medene sadržaje, a drugim primjećujući
nove graditeljske momente u životu svoje standardne prodajne lokacije – bit će
da čovjekov jezik i postoji samo zato da bi s manje ili više mjere plesao u
zvučnoj kutiji koja mu je dana – čavrljaju ne mareći za moje prolazničko uho i
njegovo decentno antensko usmjeravanje prema glavi koja zaključuje kako je,
eto, dobro što se konačno ulaže u tržnicu. Jer da toga, citiram, „nije bilo sve
od Drugoga svjetskog rata“. Neće biti, pomislih. Ubi te prejaka, vrli moj
medoljupče, u ovom slučaju nemedena riječ. Obnoviteljskih
zahvata bilo je na tržnici Brajda i poslije onoga rata, samo što ti to ne znaš.

Mlado lice stare tržniceJa,
recimo, znam da je radova, samim tim i ulaganja, bilo na Brajdinu paviljonu
potkraj 1953. i početkom 1954. godine. Nije da sam tada imao priliku osobno
promatrati njihov tijek, moj datum dolaska na svijet ipak je nešto kasniji, ali
teško da zbog toga svog kašnjenja žalim. I tada je bilo odstranjivanja većeg
dijela paviljonskih kioska, u to doba dotrajalih drvenih, pri čemu su ostala na
svojim mjestima samo četiri vanjska, po dva sa svake strane paviljona, i to
nanovo izgrađena od betona i obložena keramičkim pločicama. Jesu li baš ti
kiosci preživjeli do naših dana, pa se sada miču da bi ustupili mjesta
replikama izvornih? Unutrašnji zidovi paviljona obloženi su pločicama do
stropa, vjerujem u najboljoj namjeri, da bi se omogućilo pranje interijera
vodenim mlazovima. Željezna konstrukcija dobila je novi sloj boje, postavljene
su kvalitetnije vodovodne i električne instalacije („iz najboljeg materijala,
kojem ne škodi vlaga“), a rasvjetna su mjesta osnažena. S tržničnih trijemova
oko paviljona odstranjena su mala vanjska skladišta, istu sudbinu doživjeli su i
drveni „boksovi“ za prodaju ribe, prepuštajući mjesta stolovima od umjetnog
kamena. Stolovi od istog materijala postavljeni su također unutar građevine, a
prodajna mjesta za meso dobila vodovod. U istom obnoviteljskom paketu završena
je obnova paviljonskog krova, započeta još 1952. godine, kada je najprije riješeno
pitanje dotrajaloga vanjskog dijela krova, kao uvod u  zahvate na njegovu unutrašnjem dijelu 1953.
godine. Male raznovrsne radionice u zgradama uz tržnicu prepustile su mjesto,
kazano onodobnim rječnikom, „modernim trgovačkim lokalima“.

Na
čiji je račun išlo tada učinjeno? Kesu je razriješila Uprava tržnice, pritom se
javno ponoseći činjenicom da je u starom prodajnom paviljonu sve postalo
„modernije i čišće“.

Premda
bih danas u opisu tadašnjih radova prednost dao obrnutom redoslijedu, s
naglaskom na čistoći i urednosti, a nipošto modernosti – dapače, uvjeren sam
kako je pojam modernosti u ovoj priči u neko smislu nepoželjan, ponajprije zato
što je krivo primjenjivan, na objektu koji ima vrijednost upravo zbog
nemodernog datuma rođenja, što ne dovodi u pitanje potrebu za primjenom suvremenih
kriterija higijene i poslovanja – nemam ništa protiv periodičkih zahvata kojima
se staroj tržnici udahnjuje nov život. Ako me išta na takvim mjestima veseli,
onda je to pametna kombinacija prošlog i sadašnjeg, mudrost balansa koji zna
gdje inzistirati na onomu što nas veže s našim jučer, a gdje na onomu što
zahtijeva naše danas.

Vremešno
lice koje zrači svježim sjajem, eto dobitne formule koja mi svakodnevne odlaske
na posao čini lakšim, u neku ruku i ugodnijim, meni jutarnjem teškobudniku i
mrzovoljcu. Vitaminsko-mineralne injekcije za ornije odlaske na rad dobile su
na tržnici Brajda iz moje perspektive dodatne oblike. I dobro je što je tako. S
mrkvama u jednoj i narančama u drugoj ruci, što prijete ispadanjem iz tanušnih
vrećica, znam kako ima stimulansa koji se ne mogu izmjeriti vagama tržničnih
štandova, niti platiti s desetak kotrljavih novčića.