Tu je već pola stoljeća. Toliko smo navikli na njega, valjda i on na nas, da ga zapravo ne primjećujemo. Nije da se ne izdvaja iz okoline svojom posebnošću, po mnogo čemu je u njoj i neočekivan stvor, ali ipak… Primjećuje li on nas?
A ne bi trebalo biti tako. Pojavio se na posljednjoj pećinskoj plaži, na Grčevu, točnije na ulazu u tamošnju lučicu, baš zato da bi bio primijećen, donoseći mjestu dašak više tipično mediteranskog ugođaja, sve da bi ga naglasio, podigao mu u našim očima razinu prepoznatljivosti. On, metalni ribar, lokalna figura zastala u koraku iz lučice, tik do naših kupačkih nogu. Da nije visok koliko jest, reklo bi se kako se pomiješao s nama kupačima i stopio s dinamičnom magmom okolnih golih tijela što ljeti obalno bućka, galami, zapljuskuje morem sunčačice i sunčače, roni, smije se, vadi kamenčiće iz sandala. Za razliku od likova iz te ljudske magme, on je miran, staložen, s ostima u jednoj i ulovljenom ribom u drugoj ruci, nimalo zabrinut možebitnim pitanjem o dozvoli za ribarenje. Valjda je ima negdje u džepu hlača, ta ribar je, zar ne?
Vinko Matković skulpturu je izradio 1970. godine, a u to je doba radio u vlastitom ateljeu pored plaže Grčevo
Za njegovu je pojavu na Grčevu krivac riječki skulptor Vinko Matković. Da, to je onaj koji je moćno zasjeo u gradsko središte, na vrh Delte, visoko uzdignutim likovima partizanskih boraca u sklopu Spomenika oslobođenja. Skulpturalni spektakl Delte, pun deklarativno postavljenog patosa, sa žestokom porukom urbi e torbi, na Grčevu je zamijenio nečim posve drukčijim, zamijenio opuštenim zemnim likom kojemu nije do velikih gesti i još većih istina, likom kojemu je sva istina svijeta u stopljenošću s malim i običnim, u harmoniji s okruženjem, čak do te mjere da ga u toj stopljenosti zapravo i ne moramo primjećivati. Tko je u toj skulpturalnoj relaciji komu suprotnost, utilitarno postavljena Delta mediteranskom slavljenju života kao takvog ili pak obrnuto, pitanje je koje prepuštam ljubiteljima kontrasta. Ili je suština svijeta, da ne kažem sva mudrost života baš u toj relaciji, u odnosu koji zapasuje sve dio čega nam je stalo, upućujući nas da treperimo nekad bliže jednom, a nekad drugom polu tako definirane relacije?
Nisam posve siguran koliko se kupači na pećinskoj plaži uz noge Matkovićeva Ribara opterećuju takvim upitnicima, a možda i ne trebaju. Oni pružaju intuitivan odgovor već samim tim što su tu gdje jesu.
Moguće je kako slično vrijedi za samog Matkovića. Skulpturu je izradio 1970. godine, a u to je doba radio u vlastitom ateljeu pored plaže Grčevo, otkuda mu nije bilo teško spustiti se do obale i provoditi slobodno vrijeme u druženju s lokalnim zaljubljenicima u more. Bit će da u skulpturi Ribar zato ima nečega osobnog, intimnog, čemu se uvijek vraćamo nakon velikih gesta.
Ribar je načinjen od obojenog željeza i u neku ruku dvodimenzionalan, čime se hoće reći kako se može gledati samo s dvije strane. Prikazan je u mornarskoj majici i plavim hlačama podvijenih nogavica, držeći u jednoj ruci osti, u drugoj netom ulovljenu ribu. Djelo je bilo predviđeno za promatranje iz nešto dalje perspektive, zbog čega Matković nije ulazio u detaljniju obradu figure. Manje-više riječ je o geometrijskim oblicima koji spojeni upućuju na ribarevo tijelo: glavu „glumi“ fenjer, inače u funkciji rasvjetnog tijela, ruke imaju oblik valjaka, dok su ostalo kvadri raznih veličina. Riba je izrađena od obične metalne ploče.
Ribar je na ulazu u lučicu Grčeva funkcionirao kao svjetionik, a za ljetnih dana kažu i kao skakaonica u more riječkih mladića
Skulptura nije bez prethodnika u Matkovićevu radu, ona donekle podsjeća na kip Anfibon, nastao 1965. godine, tada u obliku nagradne statue za pobjednike Međunarodnoga novogodišnjeg kupa nacija u podvodnom ribolovu u Malom Lošinju. Statuta je naslijedila Matkovićev rad „Šargi na ostima“ , koji se dotad dodjeljivao pobjednicima natjecanja kao prijelazni pehar. Statua je 1989. izlivena u većoj dimenziji te dobila oblik skulpture koju se postavilo u javni prostor Malog Lošinja, na početku ulice Priko, što znači na rivi, kao Spomenik podvodnom ribolovcu. Može ga se vidjeti na nekoliko koraka od jednoga drugog Matkovićeva tamošnjeg rada, riječ je o Spomeniku vodi, tj. fontani kojom dominiraju dva zaigrana dupina, odnosno morska stvora koji su postali simbolima lošinjskog akvatorija. Prema Matkovićevom originalu, skulpturu podvodnog ribolovca načinio je zagrebački akademski kipar Ante Starčević. Uspoređujući dva Matkovićeva rada, onaj riječki i onaj lošinjski, na riječkog Ribara podsjeća poza Podvodnog ribolovca, također držanje osti u jednoj i ulovljene ribe u drugoj ruci.
Ribar je na ulazu u lučicu Grčeva funkcionirao kao svjetionik, a za ljetnih dana kažu i kao skakaonica u more riječkih mladića. To drugo je vjerojatno bilo dočekano pozitivno iz perspektive riječkih djevojaka, kojima momačkog šepurenja u borbi za žensku naklonost nikad dovoljno, ali iz perspektive skulpture ne baš. Izdržala je kako je izdržala, a na njenoj strani nije bilo ni dugogodišnje djelovanje morske soli. Sve dođe kad-tad na naplatu, pa je skulptura na prijelazu u novi milenij bila toliko propala da se slomila, čak završila u moru. Da nije bilo radnika susjednoga brodogradilišta „Viktor Lenac“, vjerojatno je danas više ne bismo mogli vidjeti, osim pohranjene u skrivene zakutke osobnih memorija. Cijeneći vrijednosti radničke solidarnosti, brodogradilišna je ruka pružila tada ruku ribarskoj pa je skulptura rekonstruirana, mada kao nešto manja replika izvorne skulpture na stijenama lučice. Neka, moglo je biti mnogo gore.
Godine prolaze, 50 ih je proteklo već, ali Ribar iz Grčeva još uvijek se ne da. Valovi, sol, hrđa, skakači…, ma ne da mu nisu naštetili, već su priču o njemu, bolje rečeno njegovu priču, učinili bogatijom, zanimljivijom, ljepšom, još više našom. Zamišljam ga kako je oživio, kako na trenutak prestaje biti šutljiv kakav već jest i upućuje me u silne pripovijesti kojima je bio svjedok, dapače na Grčevu sudionik. Morat ću ih jednom zapisati.
Autor fotografija je Velid Đekić.
Podijeli na društvenim mrežama