Matea Bakotić: Voljela bih da galerija postane mjesto susreta i druženja

U Voloskom postoji prostor u kojem se umjetnost ne samo izlaže, nego i živi. Zaslužna za to je Matea Bakotić, koja je prije tri godine ostvarila svoj san i otvorila Artsadu, jedinu privatnu galeriju suvremene umjetnosti u Primorsko-goranskoj županiji. Nakon školovanja u Milanu, gdje je svakodnevno ‘disala’ umjetničku scenu, odlučila je doma pokrenuti vlastiti projekt iz čiste ljubavi. Danas u svojoj galeriji stvara opušteno mjesto susreta za umjetnike i publiku, uz prepoznatljiv program i drugačiji pristup suvremenoj umjetnosti.

S Mateom smo popričali o njezinu putu, izazovima vođenja galerije, radu s umjetnicima i svemu što sprema za budućnost.

Tko je Matea Bakotić?

Matea, možeš li nam se ukratko predstaviti i ispričati čime se trenutno baviš?

– Ja sam Matea Bakotić, imam 29 godina i po struci sam magistra umjetnosti. Trenutno me najviše možete pronaći u galeriji Artsada, koja je moj privatni projekt i velika ljubav. To je prostor koji gradim posljednje tri godine, a nastao je iz dugogodišnje želje i ideje za koju ni sama nisam znala kada će se ostvariti. Oduvijek sam željela imati vlastiti galerijski prostor u kojem ću moći birati radove koji će oblikovati njegov izložbeni program i zajedno sa suvremenim umjetnicima stvarati određenu priču. Moj posao obuhvaća širok spektar aktivnosti – od odabira radova, pisanja kritičkih osvrta i kustoskih tekstova, kustosiranja i postavljanja izložbi pa sve do njihovih otvorenja. Volim reći da sam svojevrsna spona između umjetnika i posjetitelja, odnosno publike. Upravo me to najviše veseli – svakodnevna suradnja sa živućim autorima, kao i prilika da vrijeme provodim u galerijama, muzejima i ateljeima, okružena ljudima iz svijeta umjetnosti.

Put prema umjetnosti

Kako si donijela odluku da svoje obrazovanje usmjeriš upravo prema umjetnosti?

– Rekla bih da je to sve išlo svojim tokom. Pohađala sam talijansku gimnaziju u Rijeci i želja mi je bila otići van i nastaviti u tom talijanskom stilu. Već tad me zanimao likovni studij, ali ne mogu reći da nisam imala nedoumica oko toga. Vjerujem da većina nas u toj dobi nije sasvim sigurna čime bi se htjela baviti i da na određeni način preispituje sve potencijalne pravce. Ipak, upisala sam studij scenografije u Milanu, a nakon toga sam master iz tržišta suvremene umjetnosti na istom fakultetu. Ono što uvijek volim podcrtati jest da se ta dva studija, iako možda na prvu ne djeluje da imaju pretjeranih poveznica, itekako nadovezuju jer je svaka vrsta umjetnosti krojena na ukusu, na određenim vizualima, odnosno određenoj estetici. Zato smatram da mi u mnogočemu danas pomaže scenografija, ali isto tako i suvremena umjetnost. Mišljenja sam da što se više umjetnosti spoji u jednu, to će posao biti kvalitetniji.

Koliko ti je studij pomogao u onome čime se danas baviš?

– Mislim da je prvenstveno praksa bila presudna, ali i ljudi koji sam upoznala tijekom studija. Prvenstveno mislim na profesore, čija su iskustva i karijere za mene bili zaista inspirativni i predstavljali mi vjetar u leđa i svojevrsni poticaj da ja želim i mogu postići nešto slično. Na njihovom primjeru sam shvatila da želim da me definira zanimanje koje volim, u kojem uživam i u koje vjerujem, a ne zanimanje koje mi imponira.

Znala sam da želim raditi s umjetnicima u koje vjerujem, ne samo kao u umjetnike, već i kao u osobe

Možeš li izdvojiti neki trenutak tijekom studija koji je bio svojevrsna prekretnica u tvom profesionalnom razvoju?

– Mislim da se to dogodilo na studiju scenografije. Na trećoj godini fakulteta sam dobila praksu u Teatru alla Scala u Milanu preko svoje profesorice Margherite Palli, koja je bila glavna scenografkinja u tom kazalištu. Žrtvovala sam odlazak na studentsku razmjenu u Madrid, ostala sam u Milanu i radila ondje, ne bih li shvatila da je to nešto što ja zapravo ne želim raditi. Shvatila sam da ne želim biti po cijele dane zatvorena u kazalištu, zaklonjena zastorima i bez kontakata s vanjskim ljudima. Težila sam nekoj življoj atmosferi, otvorenom prostoru i poslu koji nije svaki dan isti.

Još jedna prekretnica je bila to što sam na scenografiji tri godine zaredom slušala povijest suvremene umjetnosti i to mi je bio jedan od najdražih predmeta. Zbog toga sam upravo profesora iz suvremene umjetnosti pitala da bude moj mentor za diplomski rad, a on me nekako spontano nagnao da razmislim o masteru iz suvremene umjetnosti.

Prvi koraci u struci

Jesi li nakon fakulteta odmah i krenula tim stopama?

– Po završetku fakulteta sam odselila u Zagreb, gdje sam počela raditi u Muzeju suvremene umjetnosti kao asistentica kustosa i okusila razne projekte. Povremeno sam volontirala i u jednoj galeriji u Rijeci i po potrebi kustosirala izložbe po raznim manjim galerijama. Dvoumila sam se između traženja posla u nekoj državnoj službi ili polaganja kustoskog ispita, što bi značilo i godinu dana rada u nekoj od institucija.

U međuvremenu je stigla korona, pa sam upisala online Program pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke izobrazbe u Osijeku vodeći se mišlju zašto ja ne bih jednog dana mogla predavati određene predmete koje sam slušala, npr. kostimografiju, menadžment umjetnosti, povijest filma i druge. Usred korone se u principu i rodila ideja o galeriji, pa sam počela tražiti prostor, gledati opcije sufinanciranja od strane države i slično. Sve u svemu, prevagnula je želja da imam vlastitu platformu, odnosno mogućnost izbora s kime ću surađivati. Znala sam da želim raditi s umjetnicima u koje vjerujem, ne samo kao u umjetnike, već i kao u osobe, jer jedno s drugim čini cjelinu.

Svaka suradnja je lekcija

Koliko je unaprijed potrebno organizirati program galerije?

– Svake godine, krajem godine, pripremam program za sljedeću godinu. U prosjeku organiziramo šest do osam izložbi godišnje, uz najavnu izložbu Mandraća u suradnji s Festivalom Opatija. Naravno, uvijek postoji mogućnost organizacije dodatnih pop-up izložbi, koje najčešće traju tri dana, odnosno održavaju se tijekom vikenda. Izložbe koje su dio redovitog galerijskog programa traju od tri do četiri tjedna, ovisno o raspoloživim terminima, blagdanima i drugim okolnostima.

Što ti u organizaciji izložbi predstavlja najveći izazov? O čemu najviše ovisi uspješna suradnja i realizacija?

– To ponajprije ovisi o umjetniku s kojim surađujem, o izložbi koja je u prostoru, itd. Meni osobno se najvažnijim čimbenikom pokazao odnos s umjetnikom – koliko dobro poznajem umjetnika koji ide u postav, tj. čija se izložba organizira. Ako je to umjetnik s kojim sam već od prije prijatelj ili barem u učestalijem kontaktu, čije sam izložbe ranije imala prilike organizirati, tada sve ide puno glađe. Ako je to neko novo poznanstvo, neki novi partnerski odnos, onda se, kao i u svakom odnosu, tek učiš „plivati“. Tako da je posao zbilja dinamičan i bilo je svakakvih situacija.

Žao mi je što otpočetka nisam to bilježila u jedan blokić, da se danas mogu i dobro nasmijati, ali i biti ponosna na sve što sam prošla. To je svakodnevno vježbanje živaca, ali bitno je ne uzimati sve k srcu, nego jednostavno pred nekim stvarima popustiti i reći „Ok, tako je kako je, idemo dalje!“. Na kraju dana, svaka suradnja je lekcija iz koje izvučem i dobre i loše strane.

Radiš li sve to sama ili imaš tim ljudi na koje se možeš osloniti?

– U principu radim sama, iako kad su veći projekti u pitanju onda je česta suradnja. U posljednje vrijeme surađujem s festivalom Opatija. Npr. kad se odvijaju zajedničke izložbe koje se paralelno održavaju u mojoj galeriji i Umjetničkom paviljonu Juraja Šporera, u sklopu spomenutog festivala, onda imam njihovu pomoć u vidu tehničke službe, dizajnera i ostalih njihovih zaposlenika, što mi uvelike olakšava posao. Kad je izložba kod mene, onda većinu posla odrađujem sama, ali opet bih tu spomenula umjetnika s kojim surađujem, koji mi može znatno olakšati posao, ali ga i dodatno otežati. Ako umjetnik ima unaprijed spremljene određene materijale, portfolio, dobro pofotkane radove, opremljene radove, ako su radovi uredni i očišćeni, onda se moj dio posla znatno smanjuje. Ako pak ni sam umjetnik ne zna dimenzije radova, ako radovi nisu potpisani ili nemaju nazive i slično, onda je to dodatan posao koji ja moram obaviti.

“Slikarstvu uvijek dajem prednost”

Postoji li neki određeni kriterij prema kojem biraš umjetnike i suradnje?

– Na samom početku, prije tri godine, nisam imala puno prostora za biranje jer još nisam imala razvijenu mrežu kontakata. Cilj mi je bio predstaviti što raznolikije umjetnike kako bi se suvremena umjetnost približila što široj publici i kako bi svatko mogao pronaći nešto za sebe. Nisam željela galeriju graditi isključivo prema vlastitom ukusu jer je riječ o jedinoj privatnoj galeriji suvremene umjetnosti u Primorsko-goranskoj županiji. Da ih je više, svaka bi mogla razvijati vlastiti koncept i obraćati se određenoj publici. Ovako osjećam odgovornost ponuditi raznolik i dinamičan program koji će tijekom cijele godine biti zanimljiv različitim generacijama i publici različitih interesa. Kako je vrijeme prolazilo, kontakti su se širili, a sve više autora počelo mi se javljati sa željom da izlažu u galeriji.

Neki umjetnička djela kupuju iz estetskih razloga, a neki grade vlastite zbirke umjetnina

Dvije godine zaredom raspisala sam javni natječaj za samostalno izlaganje, no vrlo brzo se pokazalo koliko je interes velik. Nije bila riječ o 20 ili 30 prijava, nego o čak 200 do 300 prijava koje je trebalo pažljivo pregledati i selektirati. Osim toga, puno je teže procijeniti radove isključivo prema fotografijama jer su to često djela koja nikada prije nisam vidjela uživo. Upravo zato danas prednost dajem autorima koje sam već imala prilike upoznati, čiji sam rad vidjela uživo ili s kojima sam se susrela na izložbama, događanjima ili kroz neke druge oblike suradnje. Takav pristup daje mi veću sigurnost pri odabiru. Ono čemu zasigurno uvijek dajem prednost jest slikarstvo. To je medij koji mi je osobno najbliži i kroz koji najviše volim graditi identitet galerije.

Umjetničko savjetovanje i radionice za djecu

Osim izložbi, koje sve programe i usluge tvoja galerija nudi?

– Uz galerijski program nudim i usluge art advisoringa i art consultinga, odnosno umjetničkog savjetovanja. Kupcima pomažem pri odabiru umjetničkih djela, ovisno o njihovom budžetu, svrsi kupnje i osobnim preferencijama. Neki umjetnička djela kupuju iz estetskih razloga, pri čemu je moja uloga savjetovanje pri odabiru djela koja će se uklopiti u određeni interijer. Ne bavim se uređenjem prostora u klasičnom smislu, već odabirom suvremenih umjetničkih djela koja se prilagođavaju prostoru i njegovu karakteru. S druge strane, neki klijenti grade vlastite zbirke umjetnina, dok drugi umjetnine kupuju kao dugoročnu investiciju. U svim tim slučajevima istražujem umjetnike i njihova djela, izrađujem portfolije te klijentima predstavljam prijedloge koji najbolje odgovaraju njihovim željama i potrebama. Nerijetko to uključuje i zajedničke posjete umjetničkim ateljeima kako bih klijentima pružila potpunu podršku tijekom cijelog procesa i pomogla im da pronađu djelo koje doista žele.

Djecu je od najranije dobi važno upoznavati s umjetnošću, jer će ta djeca jednog dana postati odrasli ljudi, a možda i naša buduća publika

Osim toga, u galeriji organiziramo i kreativno-edukativne radionice za djecu. To je novi program koji sam potkraj prošle godine osmislila zajedno s kolegicom Kristinom Kinkela Valčić. Inače Kristina je lokalna autorica s kojom sam počela surađivati prije otprilike dvije godine. Ideja je proizašla iz razmišljanja o tome koliko je važno djecu od najranije dobi upoznavati s umjetnošću, jer će ta djeca jednog dana postati odrasli ljudi, a možda i naša buduća publika. Radionice su namijenjene djeci u dobi od šest do petnaest godina, ali naravno to ovisi i o samom djetetu. Ako roditelj smatra da je ono sposobno za to, može nam se pridružiti i netko mlađi. Organiziramo tri do četiri radionice mjesečno, ovisno o našim vremenskim mogućnostima, u izrazito malim grupama do šest polaznika. Razlog tome jest što želimo pružiti kvalitetan individualan pristup svakom od njih, provesti ih kroz cijeli proces, upoznati ih sa slikarskim tehnikama i slično.

Što se tiče odraslih, čest upit je za wine and paint, ali to ne prakticiramo. Imamo isključivo kreativno edukativne radionice, unutar kojih radimo na povezivanju polaznika sa svjetskom suvremenom scenom, primjenjivanju tehnika na svojoj podlozi i na kraju krajeva na stvaranju vlastitog autorskog rada koji proizlazi iz njihove osobne interpretacije i doživljaja suvremene umjetnosti.

Koji od svih tih segmenata tvog posla ti je najzastupljeniji i u kojem najviše uživaš?

– Najviše uživam u postavljanju izložbi. Sama činjenica da će prazan prostor ispuniti umjetnička djela koja će mu dati potpuno novi karakter uvijek me oduševljava. Ponekad unaprijed imam jasno definiranu viziju gdje bi koji rad trebao biti postavljen, a onda na licu mjesta sve promijenim i zapitam se zašto sam se uopće toliko trudila sve isplanirati. Slično je kao s odijevanjem – cure će razumjeti!

Postavljanje izložbe ponekad se zna odužiti, ovisno o formatu i broju radova, pa može biti i fizički zahtjevno. Tada mi uskaču tehničari, a u mom slučaju to su članovi moje obitelji, ha-ha. Ipak, zasad često mogu sve odraditi i sama, a nerijetko postav radim u suradnji s umjetnikom. Hoće li umjetnik biti prisutan tijekom postavljanja izložbe ili neće, u potpunosti prepuštam njemu.

Ljudi često imaju predrasude i galerije doživljavaju kao prostor sa zidovima i slikama. Međutim, iza svake izložbe krije se mnogo više

Kakvi su dosadašnji dojmovi? Kako su polaznici prihvatili radionice?

– Mogu reći da su dojmovi fenomenalni! Iza nas je već nekoliko radionica – kolaža, akrila, akvarela i monotipije. Posebno mi je draga bila radionica monotipije jer je riječ o grafičkoj tehnici iz koje su proizašli zaista odlični radovi. Čak sam u šali rekla da bih trebala organizirati izložbu radova naših polaznika jer su njihovi radovi stvarno sjajni. Mislim da upravo zato što ne postoji predložak koji treba kopirati, nema ni uspoređivanja s drugima. Nestaje ono razmišljanje o tome tko će nešto napraviti bolje ili ljepše, a rezultat su potpuno različiti radovi koji nose osobni pečat svakog polaznika. Upravo me to najviše veseli i zbog toga sam iznimno zadovoljna. Vjerujem da taj osjećaj dijele i sami polaznici.

Galerija kao mjesto susreta

Galerijski prostor danas više nije samo mjesto izlaganja umjetničkih djela. Kako ti vidiš ulogu galerije u današnjem društvu?

– Voljela bih da galerija postane mjesto susreta i druženja. To je moja vizija od samog početka i zato uvijek naglašavam da sam otvorena za različite oblike suradnje. To ne znači da svaki sadržaj mora biti izravno povezan sa slikarstvom, kiparstvom ili umjetnošću općenito, već da mora biti nešto u što vjerujem, što smatram kvalitetnim i što želim ponuditi publici koja dolazi u galeriju. Želja mi je privući i ljude koji možda u galeriju ne bi ušli zbog same izložbe, ali će kroz neki drugi sadržaj otkriti umjetnost i izaći bogatiji za jedno novo iskustvo. Mislim da ljudi često imaju predrasude i galerije doživljavaju kao prostor sa zidovima i slikama. Međutim, iza svake izložbe krije se mnogo više – priča koju nastojimo prenijeti publici, potaknuti je na razmišljanje, otvoriti dijalog i stvoriti prostor za povezivanje.

U moru sadržaja do mladih je teško doprijeti

Koliko su mladi danas zainteresirani za umjetnost i misliš li da im je ona dovoljno dostupna?

– Nažalost, u ove tri godine nije me kontaktirala nijedna škola ni fakultet. To doživljavam kao svojevrstan propust jer vjerujem da su upravo takve suradnje idealna prilika za približavanje umjetnosti djeci i mladima. S druge strane, djeca i mladi često dolaze u galeriju s roditeljima, a ono što me posebno veseli jest činjenica da se mnogi od njih ponovno vraćaju. To mi pokazuje da su stekli pozitivan dojam i razvili interes. Slično je bilo i s mojim društvom, koje nije iz umjetničke branše. Dali su priliku galerijama i s vremenom razvili naviku redovitih odlazaka na izložbe.

Osim otvorenja izložbi, u galeriji organiziramo i dodatne sadržaje, poput predavanja renomiranih umjetnika, pa vjerujem da bi i to mnogima moglo biti zanimljivo. Nažalost, odaziv na takva događanja ponekad bude slab, bez obzira na pokroviteljstvo i oglašavanje, što me rastužuje. Mislim da društvene mreže predstavljaju važan alat za približavanje umjetnosti mlađoj publici. Međutim, istovremeno su mladi zatrpani ogromnom količinom sadržaja pa je u toj buci često teško doprijeti do njih i istaknuti ovakve aktivnosti.

Društvene mreže i izazovi javnog nastupa

Koliko ti vremena ulažeš u vođenje društvenih mreža galerije?

– Društvene mreže vodim sama. Sama uređujem Instagram profil galerije, što je možda i vidljivo. Smatram da kvalitetno vođenje društvenih mreža zahtijeva puno vremena ako želiš da sadržaj bude strateški osmišljen i kvalitetno pripremljen. To nije nešto što nastaje u pet minuta, nego traži kontinuitet i ozbiljan angažman. Iskreno, mislila sam da sam dobra u tome dok se nisam morala profesionalno posvetiti društvenim mrežama. Tek tada sam shvatila koliko je to zapravo zahtjevno. Dogodi mi se da prođe i tjedan ili dva bez objave, ali s druge strane ne mislim ni da je dobro svakodnevno bombardirati publiku sadržajem jer vjerujem da to vrlo brzo postane zamorno. Otvorila sam i TikTok profil, iako ni ondje još nisam dovoljno redovita s objavama. Svjesna sam da je to područje na kojem još imam prostora za napredak i svakako bih voljela dodatno razviti svoje vještine kreiranja sadržaja za društvene mreže.

Suradnja s ljudima ono je što me pokreće, ispunjava i što istinski volim

Što ti je bilo najizazovnije kada si počela graditi vlastito ime i prepoznatljivost na umjetničkoj sceni?

– Rekla bih da je to bilo javno izlaganje. Od samog početka bilo mi je puno lakše raditi ovaj posao iz pozadine, a kada je došao trenutak da istupim pred ljude, pojavila se određena zadrška koja me, iskreno, i danas prati. Sve je u redu dok radim u manjoj skupini ljudi, jedan na jedan s umjetnikom ili kada sam sama u galeriji ili iza svog laptopa. Međutim, kada se nađem pred kamerama, novinarima ili većom publikom koja očekuje da nešto kažem, uvijek se pojavi trema. Nebrojeno puta nakon nekog događanja čula sam: „Bila si odlična!“, a ja sam cijelo vrijeme osjećala da mi drhti glas, da ne mogu kontrolirati disanje i da sam pod velikim stresom. Vjerujem da s vremenom i svakim novim javnim nastupom to postaje lakše, ali primjećujem da mi se nakon pauze od mjesec ili dva ponovno čini kao da je prvi put. Mislim da je to jednostavno dio mene i nešto na čemu još uvijek radim.

Privatni život i planovi za budućnost

Čime bi se bavila da nisi otišla u ovom smjeru?

– Vjerojatno bih se bavila arhitekturom. To je bila jedna od opcija kada sam upisivala fakultet, no zaključila sam da bih u arhitekturi možda previše vremena provodila zatvorena u uredu za računalom. Zato sam tražila studij koji joj je najsličniji i tako sam odabrala scenografiju. Scenografiju sam doživjela kao savršen balans. Sigurno bih se bavila nečime što uključuje dašak moje umjetničke crte. Problem je samo u tome što, iako volim red i organizaciju, ne vidim sebe u strogo definiranim uvjetima poput zatvorenog prostora, radnog vremena od 8 do 16 sati i posla bez kontakta s ljudima. Najljepši dio mog posla upravo su ljudi. Suradnja s ljudima ono je što me pokreće, ispunjava i što istinski volim.

Imaš li uz sve to slobodnog vremena za sebe?

– Naravno. Mislim da vrijedi ona izreka da što čovjek ima više obveza, to će više toga i stići. Možda ne možeš odvojiti pola dana samo za sebe, ali uvijek se pronađe sat ili dva koja možeš kvalitetno iskoristiti. Uvijek nađem vremena za odlazak na more, boravak u prirodi, druženje s prijateljima i obitelji, a ponekad i za neko putovanje. Drugim riječima, za sve ono što volim i što me ispunjava uz galeriju.

Tko ti je najveća podrška u tome što radiš?

– Ne bih nikoga posebno izdvajala jer su svi uz mene od samog početka. Prvenstveno mislim na svoje roditelje, koji su mi najveća podrška još od djetinjstva, ali i na partnera te prijatelje koji su u moj život došli kasnije. Moji roditelji dijele ljubav prema umjetnosti. Mama je vrlo kreativna i od svega zna napraviti malo umjetničko djelo, bilo da je riječ o cvjetnom aranžmanu, pripremi hrane ili uređenju interijera. Tata je, s druge strane, vrlo vješt u različitim slikarskim tehnikama. Završio je likovni tečaj i iza sebe već ima niz samostalnih izložbi. Život ih je odveo u drugom smjeru pa su se bavili ekonomijom i pravom, ali vjerujem da bi, uz podršku kakvu sam ja imala od djetinjstva, možda i oni odabrali neki kreativniji put. Što se tiče prijatelja, oni su pravnici, logopedi, ekonomisti i tako dalje. Možda nemamo mnogo dodirnih točaka kada je riječ o poslu, ali očito nas povezuju neke druge vrijednosti. Ne opterećujem ih svakodnevnim pričama o galeriji i svemu što se u njoj događa, ali s njima rado dijelim posebne trenutke i veselje koje mi ovaj posao donosi.

Gdje se vidiš u budućnosti ili, bolje rečeno, što bi voljela ostvariti u razdoblju koje je pred tobom?

– Najviše bih voljela ostvariti međunarodne suradnje, posebice s Italijom, možda zato što sam upravo s njihovom suvremenom umjetničkom scenom najviše povezana, jer me pratila tijekom studija. Izazov mi predstavljaju i izlaganja u većim izložbenim prostorima, organizacija većih skupnih izložbi i zahtjevnijih projekata.

Jednoga dana željela bih preseliti galeriju u veći prostor koji bi omogućio dulje trajanje izložbi i realizaciju većih projekata. Želja mi je razviti i online poslovanje kako bih, kao slobodna kustosica, u svakom trenutku mogla otputovati i nuditi svoje usluge drugim galerijama i muzejima, bez potrebe da budem fizički vezana uz jedan prostor. Za sada su to još uvijek snovi, ali vidjet ćemo. Ono čime sam danas posebno zadovoljna jest činjenica da je galerija izgradila svoje ime i da je ljudi prepoznaju.