U galeriji Filodrammatica španjolski umjetnik Mario Santamaría otvorio je jučer multimedijsku instalaciju „Nestabilne infrastrukture i zečje rupe“, koja tematizira prostornu i vremensku materijalnost inače nevidljive internetske infrastrukture.
“Internet svi na neki način doživljavamo nematerijalnim i ne razmišljamo koja fizička infrastruktura stoji iza njega. Stoga estetika cijele ove izložbe na neki način oponaša infrastrukturu podatkovnog centra”, pojasnio je Davor Mišković u ime organizatora udruge Drugo more.
U središtu instalacije, okomito okrenuti televizijski ekran prikazuje neobičnu snimku srne koja luta podatkovnim centrom, okružena serverima, kabelima, lampicama i neonskim svjetlima. Budući da se radi o zgradi koja sadrži osjetljivu informatičku opremu o kojoj ovisi učinkovito funkcioniranje internetske mreže, takvi bi prostori trebali biti izrazito nepristupačni i hermetički odvojeni od vanjskog svijeta. Autor se stoga pita – kako je to plašljivo biće uopće tamo dospjelo? Za potrebe instalacije, umjetnik je dizajnirao mrežni usmjerivač koji se sastoji od ožičenih crnih cijevi.
Dok u internetsko doba služe kao oznaka za teme koje korisnika navode na sumanuto klikanje poveznica i satima ga vežu za ekran, „zečje rupe“ se tradicionalno smatraju tajnim prolazom koji povezuje dvije različite dimenzije. Najpoznatiji primjer iz književnosti zasigurno je priča o Alisi, autora Lewisa Carrolla, koja je u zemlju čudesa prvi put ušla upravo kroz zečju rupu. Koristeći tu metaforu, Santamaría istražuje fizičke manifestacije podataka i informacija, propitujući je li umreženi prostor doista različit od materijalnog i oslanja li se na drugačije poimanje prostora i vremena.
Mreža „zečja rupa“ programirana je za slanje signala na različite zemljopisne lokacije prije dolaska na mjesto izložbe, tražeći maksimalnu moguću rutu koju dopuštaju mrežni protokoli. Time se nakuplja određena količinu kašnjenja, koje postaje vidljivo u drugom video uratku, prikazanom na dva ekrana.
S izričitim pozivanjem na djelo “Savršeni ljubavnici” Felixa Gonzalez-Torresa iz 1991., rad predočava materijalnost digitalnog vremena, koju se obično ne primjećuje jer nam se čini da podaci putuju u trenu. Time autor naglašava da smo s pojedinim nevidljivim infrastrukturama itekako u fizičkom, tjelesnom odnosu, iako nam primjerice „bežični“ prijenos i pohrana podataka „u oblaku“ često remeti takvu perspektivu.
Baveći se temama digitalizacije, mreža, infrastruktura, tijela i algoritama, Mario Santamaría u umjetničkom radu koristi različite medije, poput fotografije, videa, performansa, web stranica i intervencija na internetu.
Instalacija se u Galeriji Filodrammatica, uz slobodan ulaz, može pogledati do 4. lipnja, od ponedjeljka do subote od 16 do 20 sati.
Podijeli na društvenim mrežama