Kolumna Kolumna plitkih misli

Sve
je počelo tamo negdje oko 7. srpnja ’69., kad je Novi list ignorirao planove za
Woodstock koji se održao samo mjesec dana kasnije, ali je zato pažljivo
prenosio, pod zgodnim nazivnikom ‘Mjesečev
bilten’
, pripreme kojima su bili izloženi Aldrin, Collins i Armstrong,
članovi leta Apollo 11. Doba je proglašeno ‘svemirskim’, a ljudi su se trebali
iskrcati na površinu Mjeseca, skupiti komadiće stijenja i prašinu, te uzorke
potom vratiti, skupa sa sobom, natrag na matični planet. Pokrenuti podacima
koje Mjesec može otkriti i urođenom ljudskom radoznalošću za nepoznatim, tri su
Amerikanca, slobodno možemo nadomentuti hrabra, staloženo čekala krenuti na
jedinstvenu ekspediciju na Zemljin satelit. Našeg sam psa, wannabe vučjak, Rokija konzultirao za mišljenje o putovanju. Kako,
međutim, nisam dobio odgovor na pitanje punih sedam minuta pretpostavio sam da
me ne drži intelektualno ravnopravnim sebi, jer je nastavio piljit
koncentrirano u mene okrećući glavu malo simo malo tamo, kako to već čini taj
životinjski svat, s ciljem telepatskog prijenosa svih znanja prikupljenih
tijekom psećeg postojanja.

Nekoliko
godina ranije – čak niti ja još nisam bio rođen (!) – predsjednik Kennedy je
svekolikom pučanstvu svoje nacije poručio kako ‘smo odlučili tijekom ove decenije stupiti na Mjesec kao i činiti druge
stvari, ne zato što su one lake već zato što su teške i zato što će taj cilj
poslužiti da se organiziraju i izmjere naše najbolje energije i vještine’.

Računali su valjda da će ondje naći i bilo kakav oblik života koji bi mogli
ukrotiti i dopremiti dolje da ih se eksploatira, ako je robovanje politički
nekorektan termin. Tako su i Afrikance dofurali da im izmisle blues dok
čeprkaju po nepreglednim poljima pamuka, sjećate se?

 

iz arhive autora

Odijelo
je astronauta bio stroj, određeno prije svega nužnošću a ne zahtjevima modnih
krikova iz San Franciska, što je isključivalo cvijeće u kosi, naravno, ali je
podrazumijevalo svog korisnika opskrbljivati svježim zrakom i određenom
temperaturom pogodnom za preživljavanje. Jer ondje je preko dana ugodnih +119º
C, a noć je, pak, suprotnog predznaka, tj. živa se sroza na minus 100. I
stupnjeva i celzija, da. Onaj ranac šta su ga imali preko leđa, tzv mala
srebrna kutija, sadržavala je rezervoar plina i tekućine, izvor električne
energije i dijelove komunikacijskog sustava, ukupne težine od 54 kilograma. Ako
se budu izvrnuli na leđa tijekom zadatka izgledat će kao žohari u atraktivnoj
garderobi, ali uglavnom bespomoćni i spremni na izumiranje. Bolje da vam ne
objašnjavam kamo su odlagali vlastite izlučevine. Naslutite sami.

Nixon,
kojemu se sviđalo novačit nove i nove bacače bombi po Vijetnamcima, uporno je
zahtjevao da odvede trio na svečani ručak ili barem na turu cuge u neki lokalni
kafić smješten ondje na Cape Kennedyju, otkud je planirano lansiranje rakete,
ali direktor NASAe Thomas Paine je radije otklanjao tu mogućnost zbog
izloženosti nekakvom virusu. Naime, svemirski ansambl je već danima bio u
rigoroznim mjerama opreza i izolaciji, pa kad su i komunicirali s medijima bilo
je to isključivo iz ozvučenog staklenog zvona, odvojenog od stvarnosti.

Konačno,
16. srpnja, tata je uletio ko muha bez glave u kuću, stišćući nešto na
televizoru. Glavnu sklopku, ispostavilo se, za ON/OFF status. Bilo je 14.00, TV
prijenos lansiranja je započeo. Tajanstveno svjetlucanje noćnog, a katkad i
dnevnog, putnika, njegove mijene i zagonetni izgled, učinili su Mjesec
atraktivnim i vrijednim obožavanja, poetskim izletima i praznovjernim ispadima
već nekih 40ak stoljeća. No, sve je upućivalo da je surova lunarna priroda,
podvrgnuta konstantnim lupanjima meteora i nemilosrdnom zračenju sunca,
pošteđena života. Još se tu i tamo znalo spekulirati s mogućim bakterijama ili,
svi su držali fige, insektima, no sve je slutilo da je Mjesec vergine intacta. Ručak je, dakle,
naprasno prekinut, ionako je menú bio predvidljiv – palenta i bržolica – pa smo
se priključili svečanom trenutku ispraćaja. Komentator je uzbuđeno podvriskivao
kako je ta misija slanja čovjeka gore u svemir dosta skupa, a ako nas baš
zanima koliko evo vam pa si zamislite nad sobom – 437 milijardi starih dinara!
Koliko je to soldi, pitam starije ufurane zvijezdoznance oko sebe. Fanj,
zborski mi odgovaraju. A-ha, kažem shvaćajući u potpunosti. Pred kamerama se
pojavio i Jean Jules-Verne, šta mu ga dođe unuk od pravog Žil Verna, koji je
bio pozvan od Američke agencije za astronautiku i svemirska istraživanja (od
čega nećete nikako složiti akronim NASA) nazočiti trijumfu ‘misli svoga djeda’. Ponosito je izjavio kako je ipak malko
zabrinut s tim Mjesečevim modulom, i hoće li funkcionirati od početka do kraja.
Redatelj prijenosa je naglo promijenio temu uvodeći u našu dnevnu sobu diretkno
iz Amerike metereološka predviđanja za ostatak te povijesne srijede – dežurni
sinoptičar nas je umirio, bit će iznimno lijepa i vedra večer, puhat će
povjetarac, temperatura neće biti viša od 29 stupnjeva. Super, odahnuli smo.

Budući
da jugoslavenske vlasti nisu gajile ambicije prema svemirskom programu nije im
bilo krivo što će Amerikanci ondje zabiti svoju stars&stripes zastavu, ali su vješto balansirali s
informacijama koje su Sovjeti paralelno plasirali na tržište. Naime, ove su
megasile već godinama bile u tihom ratu oko prevlasti u prostoru iznad našeg
zajedničkog neba, a i SSSR je ionako prvi poslao Gagarina gore, pa je ta utrka
nastavljena i tih dana. Naš komentator uvjerio nas je kako je Luna-15, automatska stanica, već gotovo
na par kilometara od svog imenjaka pa će možda i prije Orla pokupiti šta već treba i sjuriti se nazad u Kazahstan. Ali to
je postalo nebitno kad su počeli palit raketu, a megafon s terminala započeo
matematičku vježbu brojčanog sustava izgovarati natraške. Dok je letjelica
polako počela loviti visinu rečeno nam je s TV ekrana da će drug Tito poslati
čestitku Nixonu povodom velikog događaja. Istrčao sam u dvorište i piljio u
zrak. Umjesto sunčanice dobio sam flisku uz dvosmislenu poruku naslonjenu na
Darwinovu pretpostavku da do kad mislim izigravat šimiju?! Musav, vratio sam se
za stol.

Putovali
su prema gore dosta. Tijekom tih dana romantični par iz Pacific Grovea, Berta
Bertoni i Robert Wellington (nisam izmislio imena, majke mi) su odlučili
sudbonosno se zbližiti dok ih smrt ne rastavi točno kad astronaut zakorači na
satelit. Pa, ono, baš lijepo. Dok su se ovi pripremali za velebnu ceremoniju,
Armstrong i Aldrin su se odvojili od matičnog broda, Orao je krenuo put tamne strane Mjeseca, a Collins je preuzeo na
sebe brigu o Columbiji. Letjeli su u
zajedničkoj formaciji svega jednu četvrtinu Mjesečeve orbite. A onda je – fiju!, Orao ispružio pipke i počeo
spuštanje! Radio televizija Zagreb je zaključila da im je pomalo dosta već
svega pa su iskopčali emitiranje u pristojnih 23.30, nakon što smo svi zajedno
odgledali kad je Orao prerušen u
pauka, 20. srpnja u 21.17, zabio svoje metalne noge u More tišine, kad je
tišina iznenada, ali ne i zauvijek prestala. Aldrin je uskliknuo: Kakva
veličanstvena pustoš! Armstrong mu je replicirao: Zar to nije čudno?

Češkao
sam se po glavi sa slabim do umjerenim razumijevanjem ovog dijaloga koji se
odvijao na 386.000 kilometara daleko od mene. Ali dvojac se morao odmoriti
prije završne avanture. Liječnici su im naredili neka hitno spavaju. Da,
naravno, nema problema Hjuston.  Hrrrrr,
snorrr, zzzzzzzzzz. Medicinski su stručnjaci smatrali da će astronautima u
uvjetima šest puta manje gravitacijske sile nego na Zemlji i glomazna odijela
ugroziti rad srca i da bi mogli ubrzano se iscrpiti. No, neki drugi su se
zalagali za teoriju kako će sve biti upravo suprotno i da nek iskoče na
površinu kad požele! Dok su ovi hrkali u Orlu,
akademici su se nastavili prepucavati u simultanom prijevodu, a RTV ZG nam je uskoro,
kako smo već ustvrdili, zaželio laku noć.

Iscijeđen
od tolikog buljenja u tu škatulu pokretnih slika zaspao sam bez osobitih noćnih
mora. Ali kratko je trajalo moje putovanje u čudnoj letjelici snova jer mi se
na dva centimetra od nosa ukazalo tatino lice. Ala stani se aš će sad ovi počet
hodit! Ki? Koliko je ur? Kade smo?, ispitivao sam. Sestra je, dosljedna svojim
spavačkim uvjerenjima, pokazala visoki stupanj nezanimanja za znanstvena
dostignuća. Na rukama sam prenesen do kauča, sat je pokazivao 3 i 50, ekran je
blejio na talijanskom. Da je RAI organizirao ovaj il gran’ spetacolo siguran sam da ne bismo bili zakinuti za
atraktivne ženske na bilo kakve obnažene noge! Trljao sam u oči u krug, ali
terapija nije davala željenog učinka, jer još uvijek mi se spavalo za crknut.
Šest minuta kasnije, međutim, Neil Armstrong isporučio je nogu na prvu
stepenicu! Šumilo je iz njegove glave direktno u moju. Kad je stupio na
Mjesečevo tlo izrekao je neš na talijanskom, činilo mi se značajnim pa nisam
zapamtio. Osvrnuo se usporeno oko sebe, kao da pazi da ga nitko ne vidi, sagnuo
se i pokupio nešto s poda. Komadić Mjeseca je strpao u džep. Ko iz nekog filma
di se prikazuju ona naša balkanska posla, znate već – šmug, zdip, pfuuu. Onda se okrenuo prema modulu iz kojeg je upravo
izlazio Buzz te mu poručio, čuj stari,
ako si spreman možeš sići, sve je okej, nema nikoga, čisto je!
Ovaj je
oklijevajući i bez komentara lagano se počeo spuštati. Liječnici su u kontroli
leta iskomentirali usput kako se posada Orla
ponaša odlično. Buzz Aldrin je kročio u isti otisak od Armstronga i poskočio
tri puta visoko uvis. Pritom je oborio postojeći aktualni olimpijski rekord u
skoku uvis bez zaleta.

Tata
i ja, i još nekoliko milijuna znatiželjnih, svjedočili smo smjelom prodoru u
budućnost. Nisam zaj…bavao niti pitao niš, samo sam piljio kako se onaj dvojac
šetucka laganog koraka po Tišini. Nakon petodnevnog leta naravno da su se
poželjeli malko razgibati, bacit partiju bejzbola, optrčati nekoliko baza (to
je nešto iz tog njihovog budalastog nacionalnog sporta), podignut malo prašine
prilikom uklizavanja. Mjesto na kojem su ‘alunirali’
bilo je ravno, a okolo mnoštvo manjih i većih kratera (kamera smještena na
donjoj strani Orla to bilježi a mi
pratimo), možda su stvarno bili gore, ha?

Za
to vrijeme posada nosača aviona Hornet
približivala se točki susreta s kapsulom Trija Fantastikus. Isplovili su iz
Pearl Harboura na pučinu udaljenu od Havaja gotovo 2000 km, usred ničega,
predio toliko pust da je radarska služba s broda prije šest dana zadnji put
kontaktirala s drugim plovilom i zrakoplovom u svojoj blizini.

Sve
je teklo po planu – solarni opservatorij u Ateni priopćio je još jednu radosnu
vijest: nema nikakvih burnih sunčevih aktivnosti koje bi mogle ugroziti
astronaute izvan broda, a doktor Charles Berry (ništa u rodu s Chuckom,
provjerio sam!), budno je pratio puls i disanje, fizičku kondiciju i
metabolički ciklus te im poručio da se nakon skupljanja suvenira po nebeskom
tijelu izvole nacrtat odmah u modul (po kojem je mentalno stabilni i pribrani
Frank Zappa nazvao svoju tek rođenu kćer Moon Unit) jer u protivnom da će bit
ajme majko!

Budući
da je Eva, tako se naime zvalo
izvršavanje programa izvan broda, okončana defloriranjem meke površine Mjeseca
i postavljanjem stijega, momci su se mogli početi baviti svojim ubrzanim
povratkom i spajanjem s matičnim brodom. U 22.32 Orao se prikopčao Columbiji,
pa je uslijedio povratak na Zemlju.

Teška
srca, generalni sekretar sovjetske partije Leonid Brežnjev je pokunjeno čestitao
američkom ambasadoru u Varšavi Walteru Stoesselu na kvalitetnoj misiji, a usput
je i popio nekoliko utješnih bićerina votke. Nakon čega je priznao da se Luna-15 uspješno slupala u Moru –
prikladna naziva za tu prigodu – Krize, cca 800 km daleko od Amerikanaca. Nitko
to nije proglasio pokušajem terorističkog čina.

Papa
Pavle, baš kao i ja doma na šterni, pratio je iz osobnog opservatorija misiju
Apolla s velikom pozornošću, a izostanak čvršćih božjih aktivnosti ondje gore
nije želio podrobnije komentirati.

Patricia
Collins, žena onog trećeg šta nije bio na Mjesecu, tješila se kako nije uopće
razočarana takvim scenarijem jer da kakve veze ima, dovoljno je sretan sa mnom
i našom djecom Katleen, Michaelom i Ann. Je, kako da ne.

 

Kad
su postigli ugodnu brzinu od 11.443 km/h, nadjačavši tako gravitacijsku silu
Mjeseca, Amerikanci su jurnuli prema Pacifiku. Pljusnuli su u ocean 24. srpnja
u 18.50, pa ih je Hornet, na čelu s
Nixonom dočekao sa šampanjcem francuske proizvodnje. Svi su bili veseli. Ova
trojica, doduše, nisu u aktivnostima nazdravljanja osobno sudjelovala jer je
valjao proći duži period preventivne dekontaminacije u nekom hermetičnom
prostoru. Ali poslije su to nadoknadili, priča legenda.

 

Tata
i ja smo u studenom iste godine iznova glumili astronome bez pokrića kad je
Apollo 12 lansiran, ali nebo nad Rijekom se nije pokazalo milostivo pa smo
uglavnom promatrali preostalo lišće na orahu pred kućom i gomilanje raznih vrsta
cumulusa. Najčešće su bili onih karakterističnih gustih, sanjivih, kišnih.

Kalendar događanja

Otvorenje instalacije
  • 03.07.
  • (18:00)

Otvorenje umjetničke instalacije “Potezi i Rezovi” Sofie Thorsen u Brseču

Kamena umjetnička skulptura koja postaje mjesto okupljanja i druženja u malom parku pored boćarskog igrališta u Brseču....

Detaljnije

Predstava
  • 02.07.
  • (18:00)

Malo papirnato kazalište iliti kamišibaj u Gradskoj knjižnici Rijeka

Kamišibaj je jako lijepa i kreativna kazališna forma, a da je tako pokazat će nam "Kozlići"....

Detaljnije

Predstava
  • 02.07.
  • (21:00)

Port of Dance: „FLY!“ Markéte Stránske

"FLY!" je plesni solo Markéte Stránske koji govori o fizičkom životnom iskustvu s jednom nogom, jednom protetskom nogom i dvije štake...

Detaljnije

Predstava
  • 03.07. – 04.07.
  • (21:00)

“Kralj Edip” – klasik za nove generacije

Jedan od najnagrađivanijih umjetnika iz Cordobe, Luciano Delprato, ponudit će suvremeno čitanje klasične dramske literature te ovaj lektirni naslov mladoj publici....

Detaljnije

Obilazak
  • 04.07.
  • (10:00)

„Neboderi: Grad među oblacima“

Dođite poslušati priču o riječkim neboderima, saznajte kako aktivirati svoj krov uz savjete Sekcije, a na kraju ponesite uspomenu u obliku fotografije ili crteža sa radionice skiciranja gradskih vizura....

Detaljnije

Festival
  • 04.07. – 05.07.
  • (09:00)

Kantrida FKK 2020: Svečano otvorenje uz ponoćnu “Operu Navale”

Raznolikim programom na plaži Ploče, čiji će vrhunac biti ponoćna premijera “Opere Navale” Zorana Majstorovića, svečano će se otvoriti manifestacija Kantrida FKK 2020 ...

Detaljnije

Skip to content