Mali Budha – duhovna psihologija sportske škole

Porijeklo
riječi SPORT potječe od staroengleske riječi
disport, koja u svome izvornom značenju podrazumijeva razonodu i uživanje u kretanju, kroz razne
oblike tjelesnih aktivnosti.

Tako
je i bilo na samom početku. Ali vrijeme uzima svoje.  Razvojem sportske tehnologije i snažnom
ekspanzijom tržišne ekonomije mijenjaju se i razni koeficijenti gibanja u
sportu pa ono poprima nove vrijednosti. Uživanje u kretanju mutira u jedan NIŽI
oblik razonode – uživanja u natjecanju. Kakva evolucijska pogreška!

Ovu
prirodnu malformaciju sporta najlakše je uočiti na tipičnim uzorcima roditeljskih
pitanja koje mame i tate postavljaju trenerima svoje djece nakon prvih nekoliko
treninga:

–
“Ima li mali talenta?”

–
“Hoće li biti nešto od njega?”

Očekivanja
su, dakle, sasvim očita. Čak i oni koji nemaju sportskih ambicija ne mogu
odoljeti da čuju ocjenu taktičko-tehničkih sposobnosti njihova djeteta. Ako je
odgovor “pozitivan”, osmjeh na njihovom licu poprima crte blaženika, ali
“negativna” prognoza obično im sledi pogled, tako da i treneru bude pomalo neugodno.

A
najvažnije pitanje trebalo bi glasiti: Uživa
li dijete u igri?

Pri
tome ne mislim na psihosocijalnu komponentu zdravog razvoja (kao najvažnije
faktorske komponente sporta) već ulozi UŽITKA u dugoročnom razvoju sportske
karijere.

Razviti
maksimalno urođeni sportski talent znači otpustiti sve moguće psihičke kočnice
i prepustiti se samo UŽITKU igranja, bez ikakvog straha od pogreške i poraza. To
je temelj sportsko-psihološke pripreme koja počinje od prvoga kontakta djeteta
sa sportom. Svako odlaganje u tom segmentu može zakočiti razvoj punog sportskog
potencijala.

Ovo
nije proizvoljna  spekulacija nego čista znanstvena
istina, i možda najrevolucionarnije otkriće sportske psihologije do danas. Istina
koju 99 posto sportskih trenera ispušta iz vida, usmjeravajući pažnju na želju
za postizanjem rezultata – pumpajući sportaše natjecateljskim nabojem, koji pod
pritiskom uspjeha izlaze na sportski teren. Zato sportski stadioni sve više danas
sliče na gladijatorske arene.

No
uvijek ima i suprotnih priča – onda kada UŽITAK igranja, gledanja i
navijanja  postaje jedini osjećaj na
igralištu i u gledalištu. A tako nešto mogu prirediti samo posebni sportski
majstori kojima sportski užitak nije pobijediti, nego driblati, žonglirati,
pucati, zabiti. Takvi su doduše veoma rijetki, ali se uvijek nađu.

Sjetimo
se samo jednog velikog Ronalada Luisa Nazaria, ili kako bi to rekao Jose
Mourinho – pravog Ronalda, najvećeg koji je sa tim prezimenom hodao zelenim
nogometnim travnjakom. Bio je Mozart nogometne vještine.

Možda
najveći emotivni vrhunac svoje bogate sportske karijere doživio je u nezaboravnom
susretu Lige prvaka između madridskog Reala i Manchester Uniteda (2002/03).

Rijetki
su trenuci kada jedan igrač gostujućeg tima uspije izmamiti dugi gromoglasni pljesak
domaćih navijača u času kada njihova momčad doživljava poraz. Te večeri, cijeli Old Trafford
stajao je na nogama, poklonivši se igraču za kojega kažu da se nikada nije
trudio biti najbolji…samo je UŽIVAO u igri. U svakom porazu i pobjedi uvijek je
ostao mali Budha – Sidarta velikog
nogometa.  Zvuči nestvarno, ali je
istina.

Vjerujem
da trener  nogometaša Rijeke Matijaš Kek
to ima sigurno u vidu i da svoje igrače ne priprema na pobjedu, nego ih bodri da
igraju nogomet.  Talenta ima, znanja ima,
vještina uopće nije upitna.  A one koji
se plaše sami sebe, vraćamo u slavnu prošlost, kada u prvoj utakmici
šesnaestine finala  Kupa UEFA (1984) na
Kantridu dolazi Kraljevski Real, predvođen slavnim Butraguenom i Camachom.

Skoblarovi
dečki nisu imali straha. Ravnić, Malbaša (Milenković), Hrstić, Juričić, Tičić,
Sredojević, Stevanović, Gračan (Radmanović), Matrljan, Fegic, Desnica, bili su
svjesni:  “Nema se što izgubiti. Ovo je prilika da UŽIVAMO u nogometu.”

Tako
je i bilo. Završilo je 3:1 za Rijeku. Sasvim dovoljno za potpuni UŽITAK i
jedinstveni doživljaj igre i unutarnje
nagrade.