Ljudi računala

Računalo je složen uređaj koji služi
za izvršavanje matematičkih operacija ili kontrolnih operacija koje se mogu
izraziti u numeričkom ili logičkom obliku. Računala su sastavljena od dijelova
koji obavljaju jednostavnije, jasno određene funkcije. Složeno međudjelovanje
tih dijelova rezultira sposobnošću računala da obrađuje informacije.

Početnici u radu s računalima,
pogotovo djeca, često ne mogu shvatiti činjenicu da su računala samo uređaji i
da ne mogu misliti odnosno razumjeti, čak ni ono što prikažu kao rezultat svog
“rada”. Slike, boje, riječi i dr. koje vidimo na ekranu računalnog
zaslona su samo programirani prikazi koje ljudski mozak prepoznaje i daje im
značenje i smisao.

Važno je
dakle razumjeti to da računalo nije inteligentna mehanička spravica nego samo
odašilje programirane informacije koje mu je netko smjestio u njegov ograničeni
računalni mozak, dok ono, glede
vlastite pameti, ne zna ni čitat ni pisat, a kamoli donositi samostalne logičke
zaključke.  Na sva postavljena pitanja
odgovara napamet i ne posjeduje sposobnost logičkog prepoznavanja točnih i
pogrešnih odgovora.

I sve je
dobro dok je sasvim zdravo, ali jao siromašnima duhom kada njihov računalni
stroj  napadne virus. Neki su doduše
potpuno benigni, ali postoje i oni zloćudni koji ga toliko zbune da počinje
izvršavati neke sasvim desete zadatke od onih koja ste mu postavili. Vi ga
uredno restartate, ali on uporno i dalje ponavlja istu programsku grešku.
Problem je još veći što takav kompjuter nije opasnost izolirana od vanjskog
svijeta.

Računalni virus je računalni program
koji može “zaraziti” druge programe tako da u njih unese kopiju samog
sebe (koja može biti modificirana). Virus se može proširiti računalnim sustavom
ili mrežom koristeći se ovlastima korisnika koji su zaraženi. Svaki program
koji je zaražen postaje virus i tako zaraza raste.

Sada smo već
na sredini teme i polako ulazimo u bit problema: Kako ovu računalnu vezu tehnički
i funkcionalno povezati s ljudima?

O tome bi se mogle
napisati knjige. Neke su već i napisane. Ali meni su se stvari o tom pitanju počele
bistrit još prije nekih 10-15 godina i to na jednom vrlo zanimljivom javnom predavanju
moje drage prijateljice, vrsne šibenske psihijatrice Doreteje Friganović koja je
neposredno prije odlaska u svoju zasluženu liječnički mirovinu podijelila sa
svojim sugrađanima djelić svojih osobnih spoznaja iz vlastite struke, sa
stanovišta ljudskih vrijednosti.  Žao mi
je što tada nisam vodio preciznije bilješke, ali one bitne utiske koje sam toga
dana ponio sa sobom pamtim i danas:   

„Ljudski
mozak je personalni kompjuter. Ne nauči li čovjek slušati vlastitu savjest
prestaje biti inteligentno biološko biće i postaje kompjuterski stroj – jednako
podložan vanjskom programiranju i programskoj zarazi kao i obično kućno
računalo.“

To nije samo
metafora, nego znanstvena istina koja u ovom trenutku ima i svoju sasvim
opisivu matematičku, fizikalnu i kemijsko-biološku strukturu. Da bi ona postala
i službena čeka se samo dovoljan broj ponovljivih znanstvenih dokaza podložnih
provjeri po razumu, logici i kritici.

No ima i onih
koje takav službeni protokol nimalo ne obavezuje.  Javna je tajna da napredna vojna tehnologija
za koju se smatra da će tek za 30 do 50 godina biti dostupna u studentskim
udžbenicima, već poprilično dugo ovim saznanjima eksperimentira u praksi.

Svaka vrsta
predviđanja o samom opsegu takvih eksperimenata u ovom trenutku, bila bi
neozbiljna. Dovoljno je samo biti svjestan da ljudsko ponašanje u svojem
statusu znanstvenog predmeta ima svoje posebno opažanje i u prirodnim
znanostima, što nam daje snažne razloge da nas tako nešto potakne na ozbiljno
preispitivanje vlastitih misli i osjećaja.

Nije uopće
sporno jesmo li programirani – to je
prirodna posljedica odgoja i obrazovanja – samo je pitanje čiju kopiju programa
smo unijeli u sebe.

Subjektivne
procjene uvijek su nezahvalne. Kada mislimo o sebi vrlo smo nekritični, a kad
sudimo o drugima prečesto idemo u drugu krajnost, zato u tome uvijek treba
imati mjeru. Na taj način izbjegavamo podjele u društvu i nepotrebne sukobe
koje bi nas mogle odvesti u novi građanski rat. Ali programski sustavi zaraženi
virusom ne mogu se sakriti, jer oni su očiti, pogotovo kada se igrom sudbine
nađete u programskom eteru radija i televizije, gdje morate odgovoriti na neka
lagana pitanja o kulturi, a vi se razumijete samo u politiku.

To je ona kritična računalna operacija kad neki voditelj
emisije, naglašeno lijeve političke orijentacije, stavlja pod sumnju vaša
antifašistička uvjerenja pa vam postavi podmukli
kompjuterski  zadatak da iz svoje glave isprinate sve što mislite o riječkom HNK,
a vama se desi peh da nemate pojma o kulturi pa pola sata vrtite mentalne
programe o komunizmu. Voditelj vas restarta,
a vi opet ponavljate isto.  

Nema sumnje
da je riječ o nekom programskom virusu, koji se može pobrisati u jednom čitanju
 dnevnika Anne
Frank. No ako se ista
kompjuterska greška pojavi i nakon toga, znači da je problem negdje u hardveru…
A to je već ozbiljan sistemski problem kojim se treba pozabaviti Ministarstvo
obrazovanja.