Ocjena,
naravno, nije generalna. Riječ je o pojedincima koji su od prije poznati javnosti
po čestom kršenju Poslovnika.
Zanimljivo je
primijetiti da loše vladanje iskazuju najviše oni zastupnici od kojih bi se
očekivalo da budu primjer drugima – oni kojima
je vjera, obitelj i domovina na prvom mjestu. Ovo nije subjektivna procjena,
nego statistička činjenica dobivena usporedbom karakternih vrlina iz osobne
političke karte kojom se ljudi legitimiraju u političkoj kampanji i opažanja njihovog
ponašanja u javno-političkom životu.
Sudeći po
ovoj dijagnozi najveća krivnja za ovaj totalni odgojni fijasko ide na teret njihovih
mjesnih župnika i hrvatskih biskupa te rođenih majki i očeva. Prvi im nisu
usaditi kršćanske vrijednosti, a drugi ih nisu naučili kućnom redu i
domovinskoj kulturi.
Slijedeća kontrolna
skupina koja svojim ponašanjem izaziva križanje čak i samih ateista, su oni sa visokim obrazovanjem. Tu nema
nikakve dvojbe – kriva je škola. Ili, sasvim konkretno, hrvatska sveučilišta,
koja u silnoj želji da svojim studentima prenesu znanje, potpuno zanemaruju
razvoj njihovog karaktera.
Prema ocjeni
debatnih rasprava, replika, šala, doskočica i poskočica u sadašnjem sazivu
Sabora, najslabije odgojne uspjehe postižu medicinski fakulteti. Zasluge za ovu
neslavnu titulu najgorih snose dva ekstremna odgojna uzorka iz četvrte i desete
izborne jedinice. Jedan od njih je, na žalost, i sveučilišni profesor (što
znači učitelj i odgajatelj) pa je kontinuitet ovog vodećeg mjesta kojeg nose
medicinari izgleda zagarantiran.
Treća
kontrolna skupina (interpretiramo samo znanstvena saborska istraživanja) su oni kojima je narušen saborski imunitet.
Osnovano se sumnja da izravnu odgovornost za njihovo stanje snosi loše društvo.
A kolika je snaga ove faktorske varijable dovoljno govori i slijedeći citat:
„Utjecaj okoline toliko je značajan da
uzrokuje različitost kod djece iz iste obitelji. Ona djeluje na svako dijete
pojedinačno i na svoj način. Također je bitna i nezajednička okolina,
primjerice kod blizanaca koji žive u odvojenim obiteljima.“
Potvrda ove znanstvene
teze najbolje se vidi upravo na primjeru saborske djece iz nekadašnje političke obitelji Saveza komunista, koja su se
početkom devedesetih preselila u HDZ. Izniman utjecaj nove okoline na njihovo (promijenjeno)
ponašanje već je bio primjetan na prvoj konstituirajućoj sjednici Hrvatskog
sabora.
Ovim
primjerom samo smo pokazali transformacijsku snagu, a nikako i karakter
spomenutog društva. Samo po sebi to i nije loše. Dapače. Dinamika političkog
pluralizma podrazumijeva takve promjene, i one su uvijek dobro došle. Problem nastaje
u izboru vlastite uloge na političkoj sceni koju članovi stranke (neovisno
koje) biraju sami.
Demokratsko
je pravo biti budala – rekao bi Stipe Mesić, apsolvirajući dijagnozu nepristojnog zviždačkog zbora sa
nedavne predsjedničke inauguracije na Markovom trgu u Zagrebu. Na ulici je to,
hajdemo reći, možda i dopušteno. No ima li kakve koristi od konzumacije istog
prava u Hrvatskom saboru, kao i općenito u javno-političkom životu?
Jasno da
nema. Ono jednako šteti i samim strankama, lijevim i desnim. Nitko pametan u
svojim redovima ne želi budale – osim onih kojima je to vlastiti izbor.
Podijeli na društvenim mrežama