Priroda društva

Ako postavite
pitanje bilo kojem roditelju: Što biste u životu poželjeli svome djetetu? Svi
od reda otpjevat će gotovo istu pjesmicu: dug život, puno sreće i
zdravlja, visoke škole, dobar posao i (ako Bog da) sretnu obitelj….I tako u
nedogled, iste muzičke želje i pozdravi s koljena na koljeno.  

Još nismo
čuli da je neka mlada rodilja poželjela svojoj bebi kulturnu autonomiju, teritorijalno pripajanje ili odvajanje, političku
transformaciju, emancipaciju i participaciju.
Ali upravo takve mentalne
konstrukcije dominiraju našim nacionalnim
društvima
, potiskujući prirodne ljudske želje i potrebe u mali mozak,
istovremeno puneći onaj veliki izmišljenim povijesnim težnjama (kao nacionalnim
psihološkim činjenicama) koje (stotinama puta ponavljane) počinjemo osjećati kao
svoje osobne  – poistovjećujući time svoju
vlastitu osobnost s nacionalnim bićem.

I ne bi u
tome bilo ničega lošeg da takva vrsta psihološke transformacije ne inducira
vrlo neprirodne pojavne oblike društvenog  ponašanja, klinički opisive kemijskom formulom
(C6H12O6) -> 2 CO2 + 2 CH3CH2OH, što u stadiju totalnog delirija gotovo u
pravilu poprima oblik nacionalne šizofrenije (ono kad jedno nacionalno biće
počinje osjećati panični strah od drugog nacionalnog bića).

A tada više
nitko nije potpuno svoj. Nadzor nad umom preuzimaju vlade nacionalnog jedinstva, krizni stožeri, ratni štabovi, narodno-oslobodilački
pokreti…

Ne treba biti
veliki doktor političkih znanosti za prepoznati da je riječ o sasvim ozbiljnom
obliku socijalne patologije, ali uvijek je dobro kada takvu dijagnozu postavi
upravo netko iz uže struke, poglavito kada je riječ o nama, građanima većinske
i manjinske vrste, koji živimo jedni uz druge – nacionalno osviješteni,
religijski razvijeni, duhovno zaostali.

Najkraću, i
sasvim sigurno najprecizniju od svih koje smo do sada imali prilike čuti,
potpisuje politički analitičar prof. dr. Miodrag Živković sa sveučilišta u
Banjoj Luci:

Naši životi su reducirani,  svedeni na etničku matricu, ili rečeno još
jednostavnije, mi ovdje ne živimo kao ljudi, mi živimo isključivo kao Srbi, Hrvati
i Bošnjaci.

Bilo bi dobro
kada bi se ova poučna analitičko-dijagnostička crtica našla u školskim
udžbenicima manjinske i većinske djece, suverene i nesuverene mladeži u svim novonastalim
državnim zajednicama samostojećih republika i pokrajina, i da sami za sebe (bez
mentorske podrške odraslih) pokušaju iz nje izvući građanski poučak za svoju
sretniju budućnost.

Jer ta
bremenita povijest koja nas psihološki dijeli na vaše i naše, čini se
komplicirana i naoko nepomirljiva samo
u knjigama i doktorskim disertacijama, ali kada se naše zajedničko historijski poljuljano psihičko stanje svede na prostu kliničku
sliku, onda cijela desetljeća povijesne istine mogu stati u samo jednu rečenicu
– baš kao u primjeru koji smo naveli.

Respekt, Profesore.