Kiborgoetika

A pitanje koliko
smo blizu tome započinjemo uvodom u znanstveni rad dr. sc. Ivane Grergurić,
mlade hrvatske doktorantice filozofije, čiji smo zapaženi nastup imali prilike
vidjeti prošle godine u programu HRT-a.
 

ERA KIBORGA – STVARANJE
“DJELIMIČNIH  ILI  POTPUNO UMJETNIH BIĆA”

Razvoj bionike i povezivanje novih
tehnologija s ljudskim nervnim ili drugim biološkim sustavom uzrokuje promjene
u ljudskoj prirodnoj strukturi. Tehničkim razvojem se integriraju organska i
anorganska priroda, čovjek, računala i mašine čineći jedinstveni matrični entitet
– kiborga. Tu se javljaju fundamentalna pitanja poput: što je danas čovjek (deskriptivni
aspekt) i kakvo bi trebalo biti (normativni aspekt) ljudsko biće? U 21.
stoljeću, tehnike ljudskog poboljšanja obećavaju “pomoć” ljudskom tijelu
i umu – poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti, pri čemu ljudska bića,
naizgled postaju gospodari vlastite evolucije, dok stvarno postaju resurs
znanstvenotehničkog napretka. Moderni čovjek postepeno iščezava kao prirodno
biće pretvarajući se sve više u umjetno biće “kiborga” pri čemu se
postavlja pitanje što će naposljetku u čovjeku ostati prirodno ljudsko? U kojem
smjeru možemo očekivati daljnji razvoj kiborgizacije i gdje je granica koja će
u bliskoj budućnosti strogo dijeliti prirodnog čovjeka od kiborga? Kako bismo
prirodnu strukturu čovjeka zaštitili od svemoći tehnike i njezine neetične
primjene, nužna je uspostava kiborgoetike koja bi odredila granicu
implementacije umjetnog u prirodno tijelo. (cijeli znanstveni rad možete pročitati OVDJE)

Tehnička simulacija svijesti

Etička pitanja
koja Ivana Gregurić ovom prilikom postavlja pred nas rijetko su predmet otvorene
javne rasprave, a svaki ozbiljni pokušaj koji bi aktualizirao ovu temu  redovito nailazi na snažni otpor tvrde
akademske jezgre koja takve pokušaje počinje ismijavati kao maštovite fantazije
teoretičara zavjera, mada postoje sve relevantne pretpostavke za vrlo sadržajna
znanstvena sučeljavanja.

Napredak bionike
donosi velike koristi, ali  ne treba biti
veliki znalac u struci za donijeti zaključak da je sve u redu dok se ne počne
dirati u mozak, stvarajući od njega neku
naprednu hardversku strukturu za tehničku ugradnju raznih softverska rješenja.

Osnovni je
problem što takve mogućnosti već postoje, i bilo bi dobro da toga postanemo svjesni
prije nego uz osobnu iskaznicu dobijemo i osobni barkod – uvedeni u sustav elektroničkih humanoida, kao  programirana živa računala koja se pale i gase
na daljinski.

Jedina obrana
od takve vrste nekontroliranog tehnološkog ekspanzionizma (neograničenih moći,
s potpuno nepredvidljivim posljedicama)  je slobodna kritička misao, koja neprestano
vrednuje znanstvena dostignuća, preispituje etičke norme, istražuje i
propitkuje smisao.

U Hrvatskoj
ona ne postoji. Mi još uvijek živimo u vjeri da su Zvjezdane staze znanstvena
fantastika.