Karma revolucije

To
je velika povijesna mana svih revolucija u svijetu, koja povlači za sobom tešku
karmu, poznatu po onoj čuvenoj frazi da revolucija jede svoju vlastitu djecu – mahom onu iz prvih redova. Moralni
zakon uzroka i posljedice nigdje nije brži u svojoj naplati karmičkih dugova
nego u povijesnoj matrici revolucionarnih političkih promjena. Ako narod nije
na oprezu, karma prvog reda postaje
prokletstvo svih koji su ostali u pozadini. 
 

Ova
sudbinska matrica najbolje se očituje na današnjem teritoriju susjedne Bosne i
Hercegovine. Zaostatak normalnih
podijelio je zemlju na tri dijela i kozmičkom brzinom rasplamsao bratoubilački rat.
Račune za ratnu štetu danas plaćaju svi.

Nakon
mrtvih i ranjenih, godinama poslije, zbrajaju se siromašni i gladni. Broj nezaposlenih
prešao je pola milijuna. Još toliko ih radi, a ne prima plaće.

Ne
treba stoga čuditi da se narod digao na noge. Ono što se dogodilo bilo je
očekivano, ono što se nije tek se očekuje – jer ovako dalje više se ne može. No
jesu li ljudi na pravom putu?

Ima
li smisla takvo stanje mijenjati revolucijom…ponavljati
isti obrazac poslije kojega slijede jednake posljedice?…Ima li mjesta bilo
kakvoj revoluciji, ako nam je dato da svoju vlast mirnim putem biramo
(mijenjamo) sami?

Jasne
su mi sve okolnosti pod kojima narod iznalazi promjene. Razumijem razloge
traženja ostavki, ali nisu mi jasni mehanizmi političke smjene.

Ne
razumijem zašto bi promjena vlasti narodnom
revolucijom bila bolja od promjene vlasti koju isti narod provede putem demokratskih izbora?

To je moje jedino
pitanje
u ovoj priči, koje sam najprije postavio samom sebi u trenucima spontanih
izlijeva radosti, kada me moj vječiti alter ego – drug Ernesto Rafael Guevara
Lynch de la Serna, zvani Che –  zaveo
u mjeri da sam na prvu vijest o revolucionarnom ustanku naroda u Tuzli počeo
slaviti kao da se vratio drug Tito.

Sada
isto pitanje postavljam i javno. Volio bih da mi netko na njega odgovori…i to,
po mogućnosti, netko iz drugog, trećeg…ili zadnjeg reda.

Možda
postoji nešto što mi je ovih godina promaklo pa nisam u toku…ili, jednostavno,
svako događanje naroda na ovom našem uzavrelom Balkanu probudi u meni strah da
se cijela priča ne ponovi iz početka!? Znate kako to već ide.

Iza
njih njihovi, iza naših naši… A u takvim prilikama ja uvijek ostanem sam.