Izložba je dio godišnjeg programa Galerije Pasaž u okviru programa Ogledi u vizualnom.
Sufinancirana je sredstvima Grada Rijeke – Upravni odjel za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade, Odsjek za kulturu i Primorsko-goranska županija, Upravni odjel za kulturu, sport i tehničku kulturu, a moći će se pogledati radnim danom od 18 do 20 sati, subotom od 10 do 12 sati. Izložba ostaje otvorena do 5. kolovoza.
Max Juhasz rođen je 1967. u Vukovaru. Fotografirati počinje kao dokumentarist tijekom rata za Hrvatsku neovisnost 1991. Izlagao je samostalno i na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu a portfolio mu je objavljivan u uglednim domaćim i inozemnim časopisma te online magazinima za umjetničku fotografiju. Osnivač je i član fotografskog kolektiva KADAR 36 te član Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU). Do sada je izdao tri autorske knjige fotografija. Živi i radi u Zagrebu.
“Iako se čini kako ne pripada aktualnim dominantnim fotografskim pravcima, njegovo stvaralaštvo temeljeno na klasicima crno-bijele dokumentarne i ulične fotografije, svojim subjektivnim dokumentarizmom u formi vizualnog storytellinga korespondira sa suvremenim tendencijama definirajući njegov stil. Reflektirajući se kroz simboličku interpretaciju i jukstapoziciju, fotografije prošarane nostalgičnom melankolijom, neo-noir distopijom, decentnim sarkazmom ili humorom, osnovna su karakteristika njegovog rada kojeg je možda najbolje definirati kao autora koji se svojim fotografijama jasno odupire globalnoj mediokraciji u svijetu konzumerističke kulture i hiperprodukciji banalizacije”.
mag.hist.art. Sonja Švec Španjol.
Fenomenologija intuitivnog vizualnog preoblikovanja
Max Juhasz je autor je to specifična fotografskog izričaja, jedinstven i autentičan, hrabar i dosljedan, može se reći beskompromisan. U našem fotografskom okruženju teško je pronaći autora sličnih afiniteta koji je u stanju postići takvu uprizorljivost trenutka, onako kako to Juhasz uspijeva.
Ciklus Noćnik, kako Juhasz kaže nastaje iz intuitivnog noćnog kretanja urbanim prostorom. Noć ovdje suspendira hijerarhije vidljivoga. Ono što je danju podređeno funkciji i preglednosti noću ulazi u drukčiji poredak percepcije, oskudno svjetlo proizvodi neizvjesnost, a tama grad pretvara u sustav neponovljivog osobnog iskustva u kojem se očitavaju neponovljivi fragmenti atmosfere odjeka i praznine.
Ove fotografije ne dokumentiraju grad; one bilježe njegova psihološka stanja. Nastale su kroz intuitivno promatranje, bez unaprijed zadanog narativa, oslanjajući se na trenutak u kojem svjetlo, prostor i tišina uspostavljaju privremenu ravnotežu. Noć postaje vrijeme kada se svakodnevica pretvara u viziju, a obična arhitektura poprima obilježja distopijskog krajolika. Grad nije prikazan kao geografska činjenica, nego kao perceptivni događaj. Njegovi urbani elementi nisu ovdje prikazani kao mjesta kroz koja prolazimo, nego kao prostori koji uzvraćaju pogled.
Umjetna rasvjeta ne raspršuje tamu; ona je oblikuje. Sjene nisu ostatak svjetlosti, nego njezin uvjet. Vidljivo i nevidljivo međusobno se proizvode, stvarajući prostor u kojem se pogled zadržava upravo zato što ne može dosegnuti konačnu izvjesnost.
Intuicija ovdje nije spontanost ni slučajnost, nego fenomenološka gesta – pokušaj da se svijet promatra prije nego što bude preveden u poznate kategorije i značenja. Pogled ne traži motiv; on dopušta da se prizor dogodi. Fotografija tako postaje trag susreta između tijela koje promatra i grada koji se neprestano izmiče potpunoj prisutnosti.
U toj ekonomiji pogleda postoji i prigušena erotska dimenzija. Ona ne proizlazi iz tijela koje je prikazano, nego iz same dinamike približavanja i izmicanja. Noćni grad zavodi upravo zato što nikada nije potpuno dostupan; otkriva se parcijalno, u odsjaju izloga, na površini billboarda, iza zastora ili u prigušenom svjetlu sobe. Pogled ne posjeduje prizor, nego kruži oko njega, vođen željom koja se održava upravo u nemogućnosti ispunjenja. Erotsko se ovdje ne pojavljuje kao tema, nego kao afektivna struktura slike – kao napetost između onoga što fotografija otkriva i onoga što trajno uskraćuje.
Juhaszove fotografije kao da usporavaju pogled i vraćaju ga njegovoj materijalnosti, vremenu trajanja i njegovoj nesigurnosti. Promatranje nije više samo čin prepoznavanja nego se oblikuje u vremenu gledanja, kao proces u kojem značenje nije unaprijed zadano, nego se očituje kao epistemološki uvjet. Što je ovdje istina?. Nalazi li se ona reduciranoj vidljivosti u kojoj fotografija više nije reprezentacija svijeta, nego događaj njegove neprestane pojavnosti, mjesto na kojem se vidljivo i nevidljivo dodiruju, a promatrač postaje sudionik, a ne tek svjedok slike.
Ivica Nikolac