Kako završiti rat na našem poluotoku

Da je Diego
Morani koji slučajem zbog poslovnih razloga morao učiti hrvatski ili srpski,
naslov njegova romana iz kojega je izvučen navedeni citat
zvao bi se „Nova hrvatska/srpska gramatika“ – a ne finska (kako glasi).

„Slučajno sam zbog poslovnih razloga
morao učiti finski jezik. Odmah sam bio fasciniran njegovom neobičnošću i
jedinstvenošću finske kulture. Ali ono što me najviše iznenadilo jest činjenica
da je nacionalistički osjećaj u Finskoj još uvijek jako snažan i živ među
Fincima. To je bilo idealno kulturno okruženje za roman o identitetu.“ (nacional.hr)

No, ako je
spomenuti pisac ovih dana, možda kao slučajni turist, prošao balkanskom
kulturno povijesnom rutom, lako je za očekivatida je skupio dovoljno sličnih fascinirajućih
motiva za neki novi nastavak u kojemu glavna uloga pripada „nama“ ili „njima“.  Dovoljno je bilo samo 4. i 5. kolovoza  obići mjesta u regiji na kojima se „slavi“ ili
„tuguje“, pa da se  čovjek iznenadi: Rijetko
bi se danas moglo naći idealnije kulturno
okruženje u cijeloj Europi kojemu bolje (u riječi i slici) pristaje uvodni
tekst.

I tako će
trajati, sve do onoga dana kada milijuni slobodnih ljudi, jedan po jedan, ne
počnu istupati iz svojeg šutljivog stroja, rušeći domoljubne mitove VLASTITIH
huškača u njihovu korijenu. Pri tome obavezno treba paziti na ispravnost
političke gramatike, koja zahtjeva punu koncentraciju svijesti na probleme
stvorene u prvom licu jednine i množine.

Kao
poticaj takvoj vrsti odgovornog građanskog otpora izabrao sam dva jedinstvena,
i za naše prilike rijetko viđena primjera. Jedan je priopćen anonimno (u komentaru članka na portalu B92), a drugi sa potpisom (u javnoj objavi na facebooku). No oba su jednako vrijedna spomena
jer svaki iz svojega kuta (Srbin i Hrvat) doprinosi promjeni ružne slike kulturnog okruženja opterećenog bliskom
poviješću. Molim samo da ih sukladno „našoj“ i „vašoj“ strani pokušamo
doživjeti u prvom licu jednine i množine (čisto zbog vježbe, da jedni i drugi steknemo
naviku staloženijeg promatranja).

 

Komentar na B92:

„Srbin sam koji cijeli život (33) živi
u Zagrebu i suzdržavao sam se od komentiranja ovih tema, no neke stvari su
izmakle kontroli i moram reći kako stoje, jer u zadnje vrijeme se u srpskim
medijima stvara slika kao da se u Hrvatskoj nad Srbima provodi holokaust, no to
srećom nema veze s realnošću.

U HR je danas isto bili vi Srbin ili
Hrvat, ekonomska situacija je loša i to je glavni problem. Ako izuzmemo relativno
izolirane probleme poput ćirilice u Vukovaru koja se koristi za politikantske
svrhe i promociju HDZ-a među polu pismenom populacijom, odgovorno tvrdim da je
potpuno isto Srbima u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, Varaždinu itd. kao i
Hrvatima.

Unatoč svim nedaćama 90ih, velika
većina ljudi u HR kao i SRB je dobronamjerna i normalna. Volim Zagreb i
Hrvatska je i moja zemlja i moram priznati da mi već prilično smeta ovakva
atmosfera koja se u zadnje vrijeme stvara u Srbiji, kao da nas HR aktivno progoni
i da su Hrvati generalno povampireni ustaše, to naprosto nije istina i nije mi
jasno kome je u interesu širiti takvu sliku. Ipak nas u HR živi preko 200.000,
zar mislite da bi bili tihi da se doista provodi neki progon?

Ono što postoji su stalni politički
problemi prošlosti između HR i SRB koji nikako da se krenu konstruktivno
rješavati, a bojim se da ni neće dok su na političkoj sceni i dalje jaki akteri
90ih. Među normalnim ljudima nema problema i to je ono što je najvažnije, ne
dajte se uplitati u spinove političkih manipulatora bilo s HR bilo sa SRB
strane!“ 
(Aleksandar ZG, 5. avgust 2015 15:43 )

 

Objava na Facebooku:

Zagorci u ratu – Dan domovinskog
zaborava

Prosječan hrvatski branitelj nije
krezubi obožavatelj Thompsona s privilegijama nego običan čovjek koji je imao
dovoljno hrabrosti i ljubavi da za svoju zemlju založi i vlastiti život.

Kad je prije dvadeset godina na
današnji dan počela akcija Oluja, a 05. kolovoza, uz brojna druga mjesta
oslobođen i Knin, probudio se domoljubni naboj u čitavoj državi. Hrvati koji su
već pomalo gubili simpatije prema vlastitoj vojsci ovaj put su ponovno vojsku
doživljavali kao heroje. Bio je to znak da Hrvatska konačno završava pet godina
dugu ratnu agoniju i da bi se uskoro mogli posvetiti razvoju, obnovi i polako
priključiti razvijenoj Europi.

Taj dan, dakle, nije samo dan
oslobođenja Knina nego simbolično označava kraj rata koji je Hrvatska vodila za
svoju samostalnost.

Za očekivati je bilo da će i za vojsku
koja je pobijedila u ratu narod uvijek imati simpatije i osjećati zahvalnost.
No, da kod nas ne bi bilo onako kako bi trebalo biti pobrinuli su se oni koji
su i druge stvari okrenuli naopako.

U ratu koji je završio akcijom Oluja,
na žalost, bilo je i stvari koje, najblaže rečeno, ne služe na čast vojsci
jedne civilizirane države. U tom ratu i u toj vojsci neki su od običnoga
vojnika za čas došli, ne samo do generala, nego i do bogatstva. Kako? Zna se.

Na žalost zbog takve sprege vlasti i
pojedinaca iz redova Hrvatske vojske kompromitirana je velika zasluga brojnih
rodoljuba, običnih malih ljudi koji su za ovu državu u tom trenutku bili
spremni položiti vlastiti život.

Zbog šake lopova pod pokroviteljstvom
tadašnje vlasti, svojim ugledom ceh plaća najiskrenija i najmoralnija skupina
ljudi koji su u vrijeme rata bili u sastavu Hrvatske vojske.

Često čujem kako ljudi spominju
branitelje kao nekakvu privilegiranu skupinu koja uživa povlastice na račun
ostalih. Na žalost, povlastice su dobili mnogi koji ih nisu zaslužili i takvi u
očima naših građana predstavljaju branitelje!

Branitelja je s područja Hrvatskog
zagorja u pet godina rata na ratištima bilo gotovo 10.000.

Najveći broj u sastavu 103. zagorske
brigade, a bilo ih je puno i u profesionalnim brigadama HV, dobrovoljačkim
postrojbama i jedinicama MUP-a. Koliko ih od toga broja uživa kakve povlastice?

Čista je laž da su branitelji
privilegirana skupina ljudi. Branitelji su oštećeni. Oštećeni su za svoj miran
san, za propale godine života, za svoj ugled. A trebali bi biti uzor po kojemu
bi naša djeca pamtila godine kad se stvarala država Hrvatska.

Mediji kad spominju branitelje
iznašaju primjere lopovluka, lažne invalide, instant generale.

Politika, pak, koristi branitelje da
bi se međusobno obračunavali, a zapravo nisu za te ljude napravili ama baš
ništa od onoga što bi jednom branitelju koristilo, što bi bar donekle smanjilo
štetu koju je pretrpio kad je svoj život dao domovini na raspolaganje.
Kojekakve marionetske skupine u službi dnevne politike pozivaju se na
branitelje kad se treba obračunati s političkim protivnicima. Primjeri kao
Čondić, Glogoški i slični, uz svu svoju osobnu tragediju, patetična su
karikatura ponosnog ratnog invalida, daju krivu sliku o invalidima, iritiraju
obične ljude, a braniteljskoj populaciji onemogućavaju rješavanje pravih
problema.

Razvojačenim braniteljima ne trebaju
povlastice jer se za njih nismo borili. Njima treba osigurati da se ravnopravno
uključe u život ove države i ulove korak s onima koje rat nije ometao u
svakodnevnom životu. Treba im posao, stan, obrazovanje, a prije svega treba im
vratiti dostojanstvo.

Prosječan hrvatski branitelj nije
buntovnik s privilegijama, nego samozatajan čovjek za kojega malo ljudi zna,
koji se kao i svi ostali bori za svoju i egzistenciju svoje obitelji, a
povlastice koje su braniteljima namijenjene za te su ljude potpuno promašena
stvar.

Najveći dio branitelja ne javlja se i
ne učestvuje u radu udruga od kojih su mnoge produžena ruka politike.

Izjave „predstavnika branitelja“
rijetko predstavljaju branitelje. Najčešće su dio njihovog osobnog interesa.

Činovnici MORH-a i MUP-a, čuvari
skladišta, manekenke, pjevači i nogometaši koji imaju status branitelja
degradiraju one koji su se ozbiljno žrtvovali na frontu.

Svoje sam ratne medalje pospremio u
ladicu, jer me sramota pokazati ljudima nešto što su dobili i daktilografi po
kancelarijama kojekakvih ureda bez dana proživljenog na ratištu.

Kao branitelju jedino mi je priznanje
trenutak u društvu svojih suboraca i doživljaji koje nam nitko ne može uzeti.

Kad čovjek ima osjećaj da je
riskirajući život napravio nešto korisno za svoju zajednicu i svoje kolege ne
treba mu drugih priznanja.

Što se tiče Domovinskog rata Zagorci
se nemaju čega sramiti. Obavili smo svoju vojnu zadaću čuvajući živote svojih
kolega, ali imajući u vidu i to da na drugoj strani također žive ljudi koji su
žrtve tog prokletog rata. Zagorci su jednostavno bili civilizirani i
disciplinirani vojnici koji su znali cijeniti ljudski život, obaviti zadaću i
zadržati dostojanstvo čovjeka. Ponašanje pojedinaca izvan tog okvira nismo
tolerirali. Bilo nas je posvuda, obišli smo sve frontove, nismo stekli
privilegije i bilo bi vrijeme da se obznani što smo sve napravili.

O Zagorcima se do sada malo čulo, a
puno je toga bilo.

Naši ljudi nisu stekli bogatstva niti
su tako napredovali, jer nisu imali rođake, kumove i zemljake, ali su zato
napravili onaj dio posla zbog kojega je Domovinski rat najuspješnija hrvatska
bitka.

Pom. zap. za IPD 2/103. br. HV

Krešimir Končevski“

 

REZIME

„Tri
četvrtine svih nesvetosti i nesporazuma nestat će sa ovoga svijeta kad se
postavimo u položaj naših protivnika i shvatimo njihovo stanovište. Onda ćemo
se ili odmah složiti sa njima ili ćemo o njima misliti sa više razumijevanja.“
Tako je govorio Mahatma Gandhi.

To je jedini način da jednoga dana („mi“ i „oni“) završimo
rat na našem poluotoku.