Kolumna Kolumna plitkih misli

Svojevoljno
sam se upustio u istraživanja anglikanskog izričaja, uglavnom na nagovor
singlica koje sam gomilao u svojoj skromnoj kolekciji, a čija su vrela sezala
od Londona do Liverpoola, Birmighama i Leedsa. Kad sam se umislio da znam
dovoljno uzeo sam prvu knjigu na tom stranom jeziku u ruke. Došao sam točno do
četvrte stranice, odložio je i posegnuo za njom sljedeći puta kad je Brian
Jones uskrsnuo.  

Iako
se edukacija nastavila sve do fakultetskih dana nikada više nisam smogao
dovoljno hrabrosti upustiti se u iščitavanje beletrističkih naslova. Zadržao
sam se na biografijama ili muzičara ili komedijaša ili magičara. Primjereno
mojim mogućnostima, složit ću se sa cinicima.

Onda
sam, krajem danas enormno romantiziranih osamdesetih, dobio u ruke Midnight’s Children. Debela knjižurda,
odbojna zbog broja stranica, ali ljepljiva pod prstima, pogotovo mojih
seljačkim, nije se dala samo tako ostaviti na stalaži. Isprva sam je samo
čitao, ne razumijevajući baš sve, a poslije sam okretao i stranice. Uspjeh je
bio znatno mjerljiviji pri ovoj drugoj aktivnosti. I, onda – booooooing!,
nenajavljeno evo ‘domaćeg’ izdanja tog naslova u knjižarama, platio sam oba
‘toma’ pišljivih 95.000 dinara! Počelo je ljeto, moglo bi potrajati čituckanje.
Ali kakve koristi od dugog toplog ljeta kad sam oba dijela progutao za dva
dana! Poslije sam se morao oporavljati od posljedica štiva tako što sam počeo
pisati stihove! Strašno! I k tomu, da tragedija gotovo poprimi razmjere Fedrina
kompleksa, malo je falilo da ne završim s objavljenom zbirkom u rukama.

Kakav
briljantan tip, mislio sam si, da mi ga je upoznati jednom! Pa, dobro, de, kad
bih morao birati između njega i Jimmyja Pagea izabrao bih potonjeg, naravno, ta
svaka drugačija želja predstavljala bi kršenje određenih tabua!

 

Privučen
neobičnom snagom struja Sjevernog mora, konačno sam se otputio u Britansku
prijestolnicu. Smjestio sam se u neki apartmančić, ništa fancy, primjereno džepu,
u 17 kvadratnih metara stanu kuhinja, TV, krevet, WC (including kupaonica) i stolčić za užinu. Opremljen kartom lokalne
podzemne počeo sam bezglavo lutati, malo amo, malo tamo, bez plana i programa,
propješačio 124 kilometara u prva dva sata, i naravno, na klupi za odmor (nije
posebno istaknut natpis za tako što) skinuo sam tenisice, ne bih li promrsio
malo prostor između nožnih prstiju. Higijenski, primjetit ćete, ne baš
šarmantan potez, ali učinkovit svakako. Utrpao sam u sebe omanji sendvič
dimenzija svojedobnog SSSR-a, ispio tek litru vode i čeprkao po mobitelu. Vrlo
utješno, nikome nisam nedostajao. Specifično nadaren za ljenčarenje oprezno sam
se ustao s klupe nakon sat, najviše dva i pol, te krenuo u potragu za Opatijskom
cestom, njihovim rječnikom, Abbey Roadom. Oh, super, usput je grad pokazao
svoje pravo lice pa me pratila kiša sve do utrčavanja u portal Maple Archea. Premještao
sam se s jedne linije na drugu, izišao poput Morloka na površinu, mokru, zar
ste sumnjali u to? Ali, nije bilo vrijeme za rikverc!

Kad
mi je već bio do vrha pun kufer tog kleberenja po asfaltu vidio sam grozdove
Japanaca! Slikaju se, dakako, ispred neke bijele zgrade, bilježe personalne i kolektivne
trenutke, pa pretrčavaju ulicu, pritom dojmljivo ne pazeći koliko ih stradava
putem. Kad ih je ostalo tek četvero zamolili su neku Poljakinju neka ih slika.
Rekla je da može i dok su se oni namještali u pozu s Abbey Road, ona je otišla s vrlo cool foto aparatom made in japan
graditi karijeru modnog fotografa. Zaboravio sam provjeriti kasniju sudbinu
dalekoistočnjaka jer sam i sam ostao bez daha kad je preda mnom svanula zgrada
studija di su Beatlesi, Pink Floydi, Pretty Thingsi i neznamkosvene (ja, na
primjer) snimali remek djela. Nisam osobito impresionirao portira na ulazu
svojom osobnošću pa me je zamolio nek se bez uporabe sile udaljim na pristojnu
razdaljinu, iza ograde, te mi se pritom i zahvalio. Englezi! Pih!

Kad
sam izvršio tu svetu dužnost (a pričem se nisam slikao s mobitelom i još manje
nakeljio taj foto na fejsbuk profil), vratio sam se u ‘grad’. Sutradan mi je na
rasporedu bio obilazak ostalih znamenitosti, di je živio ovaj i onaj, kamo je
točno smještena bila garaža u kojoj su vježbali Clash i ostale zanimljivosti iz
rubrike ‘ne vjerovali ili da’. Vukao
sam već olovne noge po trotoaru kad mi je pogled privukla mala knjižara. Hmm,
dobro mjesto za odmor, nadao sam se. Nakon što sam otprilike dvadeset sekundi
zvjerao po policama, nacrtao se kraj mene gospodin s cvikerima i zainteresirano
piljio u mene. Ponudio je any help?,
na što sam uzvratio, s krasnim engleskim kojeg sam savladavao tijekom
desetljeća obrazovanja, jes aj em srčing for sam Rušdi. Držao sam figu u džepu
s nadom kako će odgovor biti niječan, pa ću još malkice moći protegnuti noge,
ondje na kauču, uz nekog drugog utješnog autora. Ali, jok! Evo ti šjora natrag
za Owensovih 12 sekundi s pet različitih naslova, od kojih su dva u odličnom
stanju, obzirom su second hand. Hah,
u nedoumici izgovaram, uzet ću ovu, otvaram korice, gledam cijenu ispod naslova
The Moor’s Last Sigh, stvarno je
prihvatljiva, odlazimo zajedno do blagajne. Klink
i klengkleng se začulo istodobno kad
su se oglasila zvonca iznad ulaznih vrata i blagajna. Old skul kasa, da. U
butegu s knjigama ulazi krupniji čovo, nešto rijeđe mu je naseljena ćela s
kosom, elegantno odjeven. Progura se do mene, znatiželjno gleda moj literarni
ulov, pruža ruku vlasniku koji upravo od mene preuzima dvije funte. Čavrljaju
kratko, knjižar mu dodaje paket, pretpostavio sam, starih naslova, koje tip
veselo, ne provjeravajući sadržaj, trpa u svoju, bit će, aktovku. Zamalo da se
već oprostio, kad sam skužio kako je sudbina blesava sa svojim obilaznim
strategijama i kako mi je na pladnju poslala upravo Salmana Rushdieja umjesto
Pagea! Štono bi rekao onaj  neutemeljeno veseli
hipik iz Brazila, kad neš poželiš onda se svijet uroti da ti se to i ostvari.
I, tako, kad sam donekle došao k sebi pružao sam debeljku s lenonicama na nosu
flomaster i ukazivao mu na čast da mi se smije potpisati u upravo upazarenu
knjigu. Kratko me odmjerio, uzeo lapiš u ruku (dešnjak je), nažvrljao autogram
(u prilogu sam dostavio dokaz da donekle potkrijepim istinitost susreta, jer
evo na primjer da pametnjaković poput mene prihvati moderne tekovine postojanja
mogao bi na profil na fejsu nakeljiti prigodnu fotku tog povijesnog
potpisivanja), nasmiješio se bez riječi i otišao mašući gazdi knjižare,
izostavljajući, međutim, mene iz pozdrava, tako sam slutio.

I,
ne, nisam pročitao knjigu.

Kalendar događanja

Predstava
  • 08.07. – 11.07.
  • (20:00)

“Tri praščića” Gradskog kazališta lutaka Rijeka

Na Trgu Riječke rezolucije četiri većeri zaredom, od 8. do 11. srpnja, izvodi se predstava za djecu "Tri praščića" Gradskog kazališta lutaka Rijeka....

Detaljnije

Festival
  • 09.07.
  • (21:00)

The Sterptet otvaraju jazz festival Štikla

Tijekom cijelog ljeta, pod umjetničkim vodstvom Zorana Majstorovića, Štikla će u Rijeku će dovesti ponajbolje jazz glazbenike iz regije....

Detaljnije

Predstava
  • 10.07. – 11.07.
  • (20:30)

Rad panike

U petak i subotu, 10. i 11. srpnja 2020. u 20.30 sati, u sklopu projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture, na Grobničkom polju se premijerno izvodi predstava „Rad panike“ skupine BAD.co...

Detaljnije

Festival
  • 10.07. – 11.07.
  • (10:00)

Ulični festival “Zvukom preko vode”

Zvukom preko vode je novoosmišljeni festival na otvorenome koji će na jednom mjestu ujediniti niz umjetnosti u pravi ulični festival u Rijeci, smješten u prostor lučke infrastrukture kao simbola grada. Program će se odvijati 10. i 11....

Detaljnije

Sport
  • 11.07.
  • (09:00)

Rijeka na jedan dan postaje i prijestolnica ekstremnog sporta

Challenge Tour 2020. nastavlja se 11. srpnja u skate parku na Krnjevu, u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture...

Detaljnije

Festival
  • 11.07. – 12.07.
  • (19:00)

Kontakt

U subotu, 11. srpnja 2020. u Harteri se sprema pravi open air event! Tri stejdža - Terrazza, Volte i Mezanin ugostit će riječke kolektive i individue koji su nestrpljivo (do)čekali vrijeme da se opet sretnemo na flooru....

Detaljnije

Skip to content