Fin za zimske praznike. Zajeban za ljetnu šemu hrvatske
lige, nema se što reći. Boje dakle kao i našeg, igrom slučaja, još uvijek
prvoligaša. Rekao mi je ‘daj dođi na pivicu’, na ča mu ja odvraćam ‘ti si lud’,
on dobaci ‘ćeš medicu popit’, još jednom ga upućujem na ustanovu s predznakom
liječenja od mentalnih ispada te mu poručujem da se ne radi o pijenju ičega
alkoholnoga već o bojazni kako će nas Zadrani speštat tu na domaćem terenu.
Ukratko da se ne osjećam već godinama dobrodošlo pod stijenama. Zbog ovih
tipova šta svojim tijelima s ostalim ‘navijačima’ rade svastike po svijetu, a
bome ni igra mog najdražeg kluba, i bytheway, jedinog za kojeg sam ikada
navijao tijekom posljednjih četrdesetinešto godina nije na visini niti jednog
Crystal Palace. Koji tavori negdje u nekoj engleskoj ligi, nižoj. Jagger u
međuvremenu, koliko god bio hipster posh fancy ne mijenja svoja uvjerenja. Tako.
Vratimo
se petkovnom ogledu. Priznajem, bio sam djelimice pesimist. Evo, javno se
posipam pepelom – fulao sam. Uspjeli smo izvući veličanstvenih nula – nula.
Prvi bod uknjižen. Vu – hu. Trljam
dlan o dlan. Esemesam euforično frendu konačno
je krenulo. On mi odgovara nema me
dva tjedna u kojima propuštam Lokomotivu, vraćam se na Hajduk, to gledam s
centrale, ako ne dobijemo napravit ću incident. Hmm, mislim si, malo kao da
je falio adresu di se prijeti, jer, jebiga, koji sam ja tu faktor? Papak uzalud
zaljubljen u ambicije nogometnog kluba, eto ča. U slučaju da ste se pitali za
moju funkciju.
Naravno
da bi volio da mi je u glavi neka prava opipljiva stvar umjesto tih pustih
ufanja. Bilo bi i reda: naprimjer sredina glave bila bi rezervirana za čajaznam
neš pametno (ko će se sjetit sad po ovoj vrelini, mozak mi je žele), desna
polutka bi se zabavljala automatikom, lijeva bi vježbala klingonski za slučaj
da ovi stvarno postoje i dođu nas, ono ne, kao tlačit. Htio sam reć izvršit
invaziju. Dakle, ja bi se pripremio i mogo bi otić u prevoditelje, ča je
eufemizam za petokolonaše. Kako naš narod voli ove zadnje i opet bi dobro
prošao. Zatiljak bi glave iskoristio za uvijek svježu frizuru. Mali je mozak
predviđen, po vlastitom priznanju, za upravo takve stvari. Male. Stoga ću
ubuduće i ja svu svoju ljubav prema NK Rijeci premjestit ondje. Ne, ne, lažem!
Bit će to mjesto ubuduće za pohranjivanje obećanja vrlih predsjednika i
direktora koji ondje hlade, evo vi si zamislite šta god ‘oćete a ja ću samo
dometnut, noge u klimatiziranom prostoru, gdje misle da su sigurni od
incidenata koje im moj frend priprema za koji tjedan. Ili vi stvarno mislite
da…? Tako sam si i predmnijevao. I vas su napustile nade-laste? Uvijek u isto
vrijeme to naprave, entivrapca!
Svejedno,
kako sam poslije esemesao tom istom frendu, dolazim dakle i ja na taj
obećavajući sraz s plavocrvenim koji mi nisu previše u srcu, nema se šta reći,
ko uostalom ni oni drugi šta nas predstavljaju po Evropi tako što na tekmama
ukinu golmana, dva beka, stopere i napadače, ostave jednog-dvojicu da
figuriraju s trakicama u dugoj kosici, i odu doma (ili ostanu također tu di
jesu) sa po dvanaestak primljenih zgoditaka.
E,
al dolazim vidit tu inkriminiranu nogometnu predstavu za dva tjedna jer,
prilično je izvjestan ishod s tim južnjacima, dovraga, želim doživjeti
vlastitim čulima kako to izgleda kad centralna poludi. Konačno. Još od 1974.
godine to priželjkujem. Ako bude sve kako si zamišljam morat će i UDBA uskrsnut
svoje aktivnosti.
Podijeli na društvenim mrežama