Ako
je točno da je rock zvuk ulice, kako su ga definirali teoretičari pop-kulture,
misleći na grad i gradski asfalt, Rijeka upućuje da se na takvo određenje
nadovežemo, pa i učinimo korak dalje, definirajući riječki rock povelikim
dijelom kao zvuk industrijskog lica grada, kao soundtrack njegovih
industrijskih pogona. Onih istih što su već u 19. stoljeću moćnom gestom
zauzeli gradski obalni pojas i do danas ga ne puštaju iz čvrsta stiska.
Soundtrack je to krajolika kojim dominiraju brodograđevni navozi, lučke
dizalice i skladišta, tvornički dimnjaci, energetski objekti, prepletene željezničke
šine. Taj krajolik ne treba u Rijeci tražiti, svoga tražitelja on lako nalazi
sam. Primjerice, u nekadašnjoj zapadnoj gradskoj industrijskoj zoni, području
što se proteže od raskrižja na Mlaki, kojim caruje visoki svjetionik, do „žice“
Brodogradilišta 3. maj.
S
obzirom na tako čvrstu sponu Riječana i industrijskih eksterijera, ne treba
čuditi što su se mnogi od njih našli i u industrijskim interijerima, kaleći u
njima profesionalno osobnu radnu etiku. S koliko uspjeha, pitanje je koje
prepuštam njima. Mene zanima nešto drugo – je li istina da se neglazbene alatke
u njihovim rukama tako često smjenjuju s glazbenim da im, u radno-artističkom
žaru, barem ponekad znaju zamijeniti funkcije? Pa u naletima kreativnosti čekići
i francuski ključevi postaju glazbeni instrumenti, kojima se zanimljive zvučne
slike mogu stvarati i na radnom mjestu? Također, kao što svjedoči slučaj nekadašnje
riječke formacije Transformatori, takve „instrumente“ koriste u procesu
uobličavanja artističkog profila benda? Odgovor je da. I dokaznog je materijala
kroz povijest scene za taj „zločin“ mnogo.
Krenemo
li u njegovo prikupljanje na potezu od Mlake do Kantride, najprije je zaviriti
u Rafineriju nafte. Tu za rukav vuče primjer riječko-opatijske grupe Transmisia,
industrial noise benda kojega s naftnim postrojenjima vezuje radni odnos jednog
od njegovih osnivača, gitariste Roberta Pausa. Transmisia je proizvod diskografski
prihvaćen izvan domicilnih graničnih međa, s više nastupa u svijetu nego na matičnom
terenu. Njezini albumi Minching Machine
(1991), Dumbshow (1994) i Frigid Prose (1997) snimljeni su za Wide
Records i Invisible. O formaciji je pisao New Musical Express, svirala je kao
predgrupa kanadskom bendu NoMeansNo. Paus 2000-ih djeluje u industrial grupi FOF.
Drukčiji
zvuk njeguje gitarist Miro Vidović, pokretačka snaga grupe En Face. Ako
Rafinerija ima svog hit-makera, onda je to Vidović. Radiofonične uspješnice Sve se mijenja, U krilu mjeseca, Kad prestane
kiša i ostale dragulji su svog žanra, premda je En Face ponajviše poznat po
uspješnici S dlana Boga pala si,
ostvarenoj u vokalnoj suradnji s Damirom Urbanom (usput budi rečeno,
svojedobnim tokarom u riječkoj tvornici Rikard Benčić). En Face je 2008. snimio
spot u krugu pogona na Mlaki za skladbu Labirint.
Iz
istog je tvorničkog, ali različitog žanrovskog okružja gitarist Orijen Modrušan,
autorska udarna igla skupine Grad tijekom svih poglavlja njezine biografije.
Modrušan je svirao u formaciji Regoč, u Letu 3, danas je u redovima Grča. U
generacijski šaroliku popisu imena koji službenu vezu s rafinerijskim kolonama
preljubnički opstruiraju ili su opstruirali rock’n’rollom nalaze se također: Ranko
Haramija (Six Souls), Zlatko Anić Jack (Elektroni), Vanja Brkarić (Kristali),
Renato Ivančan (Beta Centaury), Emil Žauhar (Termiti, Kaos), Lorin Zović
(Tadaima), Boris Pleić (Regoč, Mone), Roko Katalinić (PXA, FOF, Underground
Sky), Sanjin Dimevski (Psi)… Da industrija crnog zlata može biti izravnom
muzom, svjedoči album Peace (1994) Leta 3, gdje je objavljena skladba Nafta.
Na
završetku Baračeve ulice je prostor Tvornice torpeda. To mitsko mjesto riječke
industrijske i tehničke svijesti otvorilo je početkom novog milenija vrata
dotad neviđenoj vrsti djelatnika. Dakako, ako ne računamo fazu koja je tomu
prethodila, kada su radnicima Torpeda bili pojedinci poput Zorana Štajdohara
Zoffa, pokretača formacije Grč. Zoff je tu prikupljao umjetničku inspiraciju
obavljajući strojomehaničarske poslove. Ili Borisa Sarajlića, koji je
oduševljenje radom u metalnoj industriji unio u vokalne dionice heavy metal benda
Dr. Steel. Tišina ugaslih hala Torpeda prekidana je rockerskim događanjima organiziranim u sklopu
Riječkih ljetnih noći. Tako su tu 2006. Urban & 4, inspirirani životom i
radom Nikole Tesle, upriličili hi-tech spektakl Tri čvora na trepavici, u suradnji sa simfonijskim orkestrom Alana
Bjelinskog. I slovenski stroj Laibach na istom se mjestu 2008, nekoliko koraka
od lansirne rampe za torpeda iz 1930-ih, došao suočiti s borbenom lokalnom
rock-posadom, odnosno testirati njene tehnološke i ine sposobnosti, te ih koncertno
asimilirati u svoj kolektiv. Borgovski rečeno, svaki otpor bio je uzaludan.
Miroljubiviji pristup pokazala je ženska vokalna skupina E.N.I.
Uzdižući barjakom visoko vrijednosti feminilnog kolektiva, ona je u hali
Torpeda snimila spot za temu Oči su ti
ocean. Žene i torpedo, dvostruka opasnost? Vlado Simčić Vava uključio je istu
tvornicu u glazbeno-novelističko praćenje lutanja svijetom fiktivnog Riječanina
Fausta Serdoza, zabilježeno albumom Soundtrack
(2008).
Brodogradilište 3. maj? O njemu na prvom albumu Parafa
govori tema Perspektiva, s neskrivenim
ironijskim nabojem: U treću brodu štivu /
došli smo piti pivu / za naše brodogradilište / izgradili smo zabavište / velik
je to pomak / raditi uz plesni korak / Mi plešemo i ločemo pivo / jer mi smo
Devo. Podatak da je u 3. maju kraće vrijeme radio Zoran Prodanović Prlja,
vokal Leta 3, možda je u vezi s činjenicom da su scenografiju spota za temu Dijete u vremenu Letovci potražili u tom
pogonu. Bit će da su skloni brodogradnji: za temu Tazi, tazi u istu svrhu iskoristili su u riječkoj luci kolovoza 2000.
dok Brodogradilišta Viktor Lenac. Radni uvjeti te vrste dobro su poznati i
Predragu Kraljeviću iz Termita, koji je 90-ih bio tri godine zaposlen u Lencu
kao brodski strojar. U 3. maju su također radili Marko Bradaschia (Transmisia,
Fancy Lazy, Urban & 4) i Krešimir Mikulec (Kvadrat Nodnoll). Vodećim
rockerom na navozima treba smatrati Sanjina Kajbu, saksofonistu grupe Uragani.
Radeći u 3. maju, Kajba je u tri navrata bio njegov direktor, jednom i
predsjednik Uprave Grupe 3. maj.
Vlada li na relaciji gradska industrija – dečki i cure s
gitarama uvijek suglasje? Ne bi se reklo. Pogotovo znajući tko su glavni
protagonisti ekološko-medijske prosvjedne akcije Zvuk za zrak, što ju je 1988. realizirao band aid Ri-val. Bio je to
prvi band aid u Hrvatskoj. Zbijeni u redove eko-pokreta otpora, činili su ga članovi
grupa Let 3, Grad, Paraf, Grč, Cacadou Look, Idejni nemiri, Ogledala, Fit, Dr.
Steel, Yersey, Denis & Denis, VIA Viktor Kunst, Excess, Porko Dio, Fiume,
također Meri Trošelj i Pero Lovšin iz ljubljanskih Pankrta. Dokazujući da se
može medijski djelovati suprotno od sustava, akcija je iznjedrila EP Zvuk za zrak, s temama Učinimo nešto i Ne za N.E. Ipak, iz akcija poput te ne bi trebalo izvlačiti
jednostrane zaključke. Prilog tomu pruža vokalna skupina Putokazi. Pripremajući
2004. trip hop album Androida, djevojke
su promidžbene fotografije snimile u rafinerijskom pogonu na Mlaki. Industro-motivi
zabilježeni tom prigodom našli su se na plakatima Putokaza, te na omotu njihova
DVD-a Stroj.22.2.22.
Nije sve u zapadnoj gradskoj
industrijskoj zoni, nešto je i u istočnoj. Čarobna riječ za to je – Hartera. Istoimenim festivalom, Hartera je izrasla u simbol
ulaska riječkih rockerskih snaga u njima bliske, industrijske prostore. Bliske
zbog činjenice da njihovu glazbu i ugođaj koji je tim prostorima do jučer
vladao obilježavaju isti pojmovi: ritmična buka, „metalni“ zvuk, električne
alatke u rukama, znoj, kolektivizam. A može se to reći i ovako: dobivajući svoj
festival, Hartera je ujedno dobila doslovan i metaforički soundtrack vlastite
industrijske biografije.
Godine
2008. pojavio se prvi službeno objelodanjen snimak formacije Transformatori,
koji svjedoči da je eksperimentalno propitivanje industrijske tehnologije rada
na Kvarneru znalo prerastati i u okosnicu glazbene poetike. U trenutku kada su
se tog ambicioznog pristupa prihvatili (1984), dečki su imali 14 godina. Ni oni
nešto stariji ne predaju se. Grupa FOF, koju čine rock-djelatnici s nešto više
staža u radnoj knjižici, objelodanila je 2007. album Not One of Them, s nizom skladbi čija mehanička repetitivnost
odvlači izravno u hipnotički svijet radnog ritma strojeva. Pa slušatelju
zatajila informaciju o izlazu iz FOF tvornice.
Glavnina
riječkih rockera nije pokušala pronaći taj izlaz do dana današnjeg. I dobro je
što je tako. Genius loci, rekoh.
Podijeli na društvenim mrežama